»Ah, blago onom ko suza ima! U toga srce umrlo nije!«

Povratak - na HTV-u izravno prenošen - s tri zlata i jednim srebrom ovjenčane Janice Kostelić bio je prilika za erupciju - zbog nedaća koje nas šibaju već više od deset godina - potiskivanih emocija, ali i prilika za demantiranje onih koji tvrde da Hrvatska ne štuje i ne voli svoje junake. Sav je Zagreb bio na Trgu a cijela Hrvatska s Janicom i ostatkom zasluženom pažnjom vidno dirnute obitelji Kostelić. Na kraju izravnog, gotovo besprijekorno odrađenog prijenosa dočeka hrvatskih olimpijaca, HTV nas je raznim dokumentarcima podsjetio na Janičin trnovit put do trona. Prije sedam je godina u »Areni« Bruno Kovačević upozoravao da nadnaravno talentiranim, u pustinji vapijućim Kostelićima nitko ne želi pomoći barem s toliko vode koliko stane na jedan omanji dlan. Kako bi se s djecom mogao vratiti s nekog od brojnih skijaških natjecanja ili treninga, tata Ante je na benzinskoj crpki morao prodati skije. Te, za Kosteliće daleke "95. Kovačević pita (i sebe i sve nas): »... pa zar ćemo onda, kada za pet, šest godina osvoje olimpijsku medalju, imati obraza s njima pjevati himnu?!«

Imali smo obraza i pjevati i veseliti se, ali to je sav grijeh nas malih (griješnika). Oni su se, pak, veliki, toliko moćni nekad i sada da su mogli dati taj dlan vode ali nisu marili za tamo nekog fanatika Kostelića - izravno prištekali slavljenicima što na ramena, što na žile kucavice, davivši ih neukusno zagrljajima. Mnogi su - ne laže kamera - nastojali ušićariti minutu svoje slave na račun Janice, Ivice i Ante Kostelića. Odnekud je iskrsnuo čak i Nikica Valentić kako bi, zamislite, čestitao na uspjehu - NORDIJCIMA!? Samozatajni nisu znali ostati niti Mirko Galić a niti Jasna Ulaga Valić, koji, doista, nemaju nikakve veze s uspjehom Kostelića, kao ni protokolarno u ovom slučaju zanemariva Željka Antunović... I umjesto da dvojica, trojica - među kojima je, dakako, i gradonačelnik Bandić - zahvale s nekoliko suvislih, toplih rečenica, izredalo se - na Plesu i na Trgu - petnaestak protokolaraca, koje, pametne li cure, Janica nije nimalo šljivila.

Osim tog iskazanog grebatorstva, sve ostalo je bilo fantastično. Svi oni koji su dočekali Janicu (a bilo ih je, molim lijepo, barem duplo više nego na protestnom skupu za obranu Stojedinice), zajedno s HTV-om, zaslužuju pet plus. HTV za profesionalnost (u toj zadivljujućoj erupciji emocija može se čak prožvakati i samrtan ton te stupidna, dvaput ponovljena konstatacija Željka Vele da će iz aviona biti iskrcan »dragocjen TERET«), a publika koja se nekoliko sati tiskala na aerodromu i na Trgu bana Jelačića, za otkačenost te jasno iskazan osjećaj poštovanja prema velikanima.