Za hrvatsku je vanjsku politiku mnogo bolje kada se vladajuća koalicija bavi svojim sitnim tračevima i međusobnim podmetanjima. Unutarnje koalicijske akrobacije toliko su zaokupile koalicijske vikend-diplomate i iscrpile njihove umne kapacitete da već nekoliko dana nismo imali vanjskopolitičkih problema. Nitko nas nije prijavio WTO-u, UN miruje, nismo na listi problematičnih Vijeća ministara EU-a, nitko iz Hrvatske nije, začudo, iznio neku novu ideju o promjeni Daytona. Čak su obnovljeni hrvatsko-slovenski razgovori o naftnim koridorima. Sasvim dobar prosjek.

Pregovori sa Slovencima pravi su izazov za hrvatsku diplomaciju, ali i za cijelu Vladu. Prvo treba priznati da je Hrvatska odlučila ishitreno. Zatim treba, postupno i tiho, pogrešne odluke polako napustiti i početi iz početka. Ovaj put po mogućnosti bez izmišljanja tople vode. Nakon toga bi bilo zaista pametno ostaviti se svaštarenja kad je riječ o BiH. Ne samo zato da iz Sarajeva ne bi poručivali kako im je zlo od nekih prijedloga, nego zato što se zapravo na kraju i ne zna što to Hrvatska želi.

Osim toga, hrvatska vanjska politika ima jednu užasnu manu. Voli službeno reagirati na neslužbene stavove. Vijest o tome da talijanski predsjednik Ciampi namjerava odlikovati fašističku vladu iz Zadra pročitala je u novinama, pa je zbog toga odlučila prekinuti pregovore o sporazumu s Italijom. Svom silinom, isto se tako službeno, obrušila na non- paper, dakle neslužbeni dokument njemačkog ministra vanjskih poslova Joschke Fischera o jugoistočnoj Europi.

»Ratovalo« se i sa OESS-om. Na tvrdnju te organizacije da treba vratiti stanarsko pravo za 40.000 izbjeglica, hrvatska je politika proglasila OESS neozbiljnom organizacijom i rekla da nema više što tražiti u Hrvatskoj. Tezu o neozbiljnosti možda je i trebalo izreći. Ali iza zatvorenih vrata.

Ozbiljna se Hrvatska, s druge strane, već pune četiri godine muči s donošenjem Ustavnog zakona o pravima manjina. Samo za dvije koalicijske vlade, njegovo je donošenje obećavano nekoliko puta. Krajem prošlog tjedna ponovno je odgođeno. Nikako da se netko sjeti kako je upravo na temelju tog zakona Hrvatska međunarodno priznata. I da je to obveza koju smo prihvatili ulaskom u Vijeće Europe. Najbolje će biti da pričekamo sljedeće OESS-ovo izvješće. Onda opet možemo u mikrofone vikati da su neozbiljni. I da, naravno, trebaju otići.

No, šef svih vatrogasaca Tonino Picula ipak je pokazao da se može i bolje. Prije mjesec dana, OESS-ov je predstavnik za medije Freimut Duve poslao Piculi vrlo nezgodno pismo zbog Latinove emisije o pravosuđu. Reagirao je na najavu državnog odvjetnika da će kazneno goniti Latina. Picula je Duveu, napokon bez medijske halabuke, odgovorio. Nevažno je što je Picula zatajio javnosti da je na pismo odgovorio i što nije sa svima nama podijelio njegov sadržaj. Duve se više nije javio.

Međunarodna zajednica Hrvatsku već duže promatra u miru i tišini. Više nema oštrih demarševa, nema dramatičnih sastanaka i povišenih tonova. Sve se kritike upućuju diskretno. Ponekad se ni ne izriču. Hrvatska je napokon u fazi kad neke stvari mora shvatiti sama. Kada je svojedobno Peter Galbraith, tko zna koji put, bezuspješno pokušavao objasniti Tuđmanu američko stajalište o uvozu iranskog oružja za Bosnu, na kraju mu je nervozno odbrusio »sljedeći put obratite pažnju na ono što vam nisam rekao«. Renato Ruggiero, sada već bivši talijanski ministar vanjskih poslova, nije za posljednjih hrvatsko-talijanskih pregovora rekao ništa ružno. Samo je svoje suradnike kasnije diskretno zamolio da sljedeći put želi za stolom kompetentne sugovornike.