Prvog marta 1992. godine na referendumu o nezavisnosti BiH 64 odsto građana dalo je svoj glas za državnu samostalnost zemlje. Deset godina poslije, u otvorenom razgovoru za Dane, Muhamed Filipović kritički analizira pravne, političke i historijske učinke događaja koji je utro put međunarodnopravnom subjektivitetu BiH. I ratu

FILIPOVIĆ: Van svake sumnje, referendum o nezavisnosti BiH kamen je međaš u njenoj historiji. On se može, u tom kontekstu, uspoređivati samo sa ZAVNOBiH-om, koji je ipak neprevaziđeni moment naše historije, najviše zbog toga što je nakon 480 godina obnovio bosansku državu i to kao multilateralnu državnu zajednicu. Možemo kazati da je referendum, po značaju i važnosti u našoj historiji, odmah iza ZAVNOBiH-a.

FILIPOVIĆ: Zato što je on višestruko odredio budućnost u BiH, odredio je zbivanja koja su po svom obliku katastrofična ali koja ipak sadrže potenciju konačnog razrješenja historijskoga bića BiH, naravno, ovisno od toga da li će bosanske političke snage pokazati sposobnost da pronađu ono rješenje koje historija Bosni diktira, a ne ono rješenje koje određene tekuće i nacionalne i inozemne političke koncepcije nude.

FILIPOVIĆ: Može se generalno konstatirati da političke snage u BiH tome nisu dorasle.

FILIPOVIĆ: Pazite, historija ne bi bila to što jeste kada ne bi sadržavala te protivrječnosti. Zamislite kako bi ta historija izgledala kada bi se odvijala nekako ravno, i uvijek sa jasnim i, da tako kažem, vidljivim konsekvencama koje nosi tok historijskih zbivanja. Ta dihotomija da smo s jedne strane imali političke partije koje nisu bile u stanju da jednu takvu radikalnu odluku, a to je odluka da Bosna postane samostalna država, realiziraju na način koji neće ugroziti budućnost BiH, a sa druge strane da su te partije ipak imale dovoljno političke svijesti da taj korak preduzmu, proisticala je iz situacije koja je u '91. i '92. godini nastala na cijelom prostoru bivše Jugoslavije i u kojoj se mi nismo snašli.

FILIPOVIĆ: Bosni su se nudile dvije solucije: ili izaći iz Jugoslavije, koja je sve više postajala jedna proširena Srbija, ili, pak, ostati u njoj i čekati na razrješenje na liniji općeg pozitivnog evropskog kretanja koje se moralo da odrazi i na BiH, odnosno i na Jugoslaviju. Tada je već bilo jasno da komunizam pada i da će posljednji, pa i balkanski, bastioni komunizma pasti i da će se ovdje dogoditi ili da će biti iznuđen jedan demokratski razvoj. Mi smo mogli da se zatvorimo, da budemo u nekoj poziciji ježa i da čekamo pozitivan razvoj događaja za koji smo mogli pretpostaviti da će nesumnjivo doći. Sa druge strane, mi smo mogli izaći iz Jugoslavije i time na neki način stvoriti novi teren za svoj politički, društveni, historijski i ekonomski razvoj.

FILIPOVIĆ: E, vidite, ja sam oduvijek znao da je svako političko mišljenje koje polazi od metafizičkih i religijskih premisa nehistorijsko i da nema razumijevanja za vrijeme kao faktor historijskih i političkih zbivanja. Zbog toga sam bio jako zabrinut da li će naša politika, koja je bila jako obojena tim elementima, biti u stanju da ocijeni vrijeme, odnosno izabere pravi momenat. Nažalost, pokazalo se da to ona nije bila u stanju. Smatrao sam, a ne samo ja nego sa mnom i Adil Zulfikarpašić, da smo mi trebali izaći iz Jugoslavije samo zajedno sa Hrvatskom i Slovenijom. Taj naš korak bi tada bio, prvo, mnogo podnošljiviji za Evropu i dao bi novu valorizaciju i hrvatskom i slovenačkom izlasku iz Jugoslavije, a, drugo, u velikoj bi mjeri doveo u pitanje opravdanost bilo kakve srpske akcije.

FILIPOVIĆ: Jeste, ja sam smatrao da je sada naš izlazak vezan nužno za rat. Pod uvjetom da smo izašli zajedno sa Hrvatskom i Slovenijom, mi bismo imali daleko veću šansu da izbjegnemo rat uopće i da uz pomoć međunarodne zajednice blokiramo vojnu akciju Srbije. To bi bilo moguće jer bi se, faktički, radilo o jednom bloku država i geopolitičkoj kombinaciji unutar koje se moglo ponuditi Miloševiću stvaranje ugovora o jednoj vrlo labavoj konfederaciji između ove tri države i ostatka Jugoslavije i tako neutralisati eventualnu mogućnost rata; ili obrnuto, ako bi on preduzeo akciju, naše zajedničke šanse za zajedničku odbranu bile bi daleko veće. Sada želim da upozorim na jedan historijski momenat: Adil Zulfikarpašić i ja smo bili početkom aprila '91. godine u Ljubljani i Zagrebu i vodili smo razgovore sa svim relevantnim političkim faktorima, svi su oni bili saglasni sa ocjenom da bi izlazak iz Jugoslavije, a oni su već bili donijeli odluku o izlasku, sa BiH bio mnogo snažniji, mnogo važniji, mnogo relevantniji i prolazniji u Evropi i na ovom prostoru. Ja sam neposredno poslije tih razgovora, 11. aprila, došao u Sarajevo i posjetio Aliju Izetbegovića, izložio mu te alternative, koje je on odbio, jer se bojao reakcije četničkih snaga. Tada sam ja njemu kazao da nisu problem četnici, već JNA, ali on je meni rekao da je dobio izvjesne garancije od Armije u pogledu mirnog stanja u Bosni.

FILIPOVIĆ: Ja mislim da ono apsolutno snosi političku odgovornost za to. Svaki drugi slijedeći moment bio je nepovoljniji iz više razloga: Prvo, mi smo znali da su Srbi u progresu u pogledu naoružavanja i organizovanja snaga u Bosni; drugo, našli smo se izolirani; i treće, izazvali smo negativnu reakciju Hrvata. Mnogo toga u kasnijem ponašanju Hrvata prema BiH koje nije bilo pozitivno, koje je čak Bosni nanijelo ogromne štete, uključujući i agresiju na Bosnu sa hrvatske strane, može se u izvjesnom smislu tumačiti posljedicama našeg stava da mi smatramo napad JNA na Hrvatsku spoljašnjim zbivanjem i da se nas ne tiče. Da smo mi izašli sa Hrvatima u aprilu mjesecu '91. godine, naša pozicija u odnosu na Hrvate bila bi potpuno drugačija, ne bi postojao razlog i prostor za hrvatsku secesiju i Tuđmanova politika, bez obzira na Tuđmanova notorna antibosanska shvatanja, ne bi mogla imati validitet jer bismo mi sklopili relevantne ugovore koji bi bili trojni ugovori itd., dakle naša pozicija bi bila mnogo bolja.

FILIPOVIĆ: Oni su nama ponudili da nas čak sačekaju mjesec dana dok ne izvršimo unutarnje pripreme.

FILIPOVIĆ: Ja mislim da on nije dovoljno jasno razumio odnose u Jugoslaviji i da nije shvatao da definitivno Jugoslavije više nema od onog momenta kad iz nje Hrvati i Slovenci istupe i da je tada nama situacija apsolutno pogoršana, jer u slučaju našeg ostanka u Jugoslaviji, mi ćemo silom biti pretvoreni u jednu manjinu u jednoj srpskoj državi u kojoj će dominirati Srbi, a sa druge strane, ukoliko nakon toga izađemo, mi ćemo ponijeti mnogo veće konsekvence jer tada je to moguće tretirati kao jedno unutarnje pitanje.

FILIPOVIĆ: Pa, vidite, ja mislim da je Izetbegović shvatio, nakon što je propustio da izađemo tada kada smo, u to sam uvjeren, to mogli uz daleko manju cijenu, da ostanak u Jugoslaviji nosi mnogobrojne rizike. Ja lično nisam mislio da rizici ostanka mogu da se porede sa rizicima rata, ja sam smatrao da je čak bolje izbjeći rat i po cijenu da ostanemo u Jugoslaviji pod uvjetom da nam Jugoslavija prizna suverenitet i da BiH ostane nedjeljiva.

FILIPOVIĆ: Jesu, to sam ja odmah rekao. Demaqi, koji je programski projektirao tu politiku, bio je mnogo pametniji. On je Albancima savjetovao - strpite se, ničija nije do zore gorjela; tako smo i mi morali postupiti u situaciji kada nam je bila alternativa ili ćete nestati ili ćete ostati. Ja bih bio za to da ostanemo uz maksimum tada mogućih garancija i sa strane Jugoslavije (uz mogućnost novog unutarnjeg dogovora), a i sa strane međunarodne zajednice, s time da čekamo rasplet događaja koji nije mogao biti pozitivan po Miloševića.

FILIPOVIĆ: Hrvatski faktor tu nije bio ključni. Oni su postupali po logici Tuđmanove politike - BiH treba da uđe u rat i da rastereti Hrvatsku. Nažalost, mi smo igrali i tamo i žvamo, sijali smo iluzije kod Hrvata da ćemo ući u rat na njihovoj strani, pa da mi ne želimo da naši ljudi idu ratovati u Hrvatskoj, itd… Stvarali smo jednu iluziju kod Hrvata da ćemo se mi, na kraju krajeva, angažirati na njihovoj strani, a, sa druge strane, nismo poduzimali nikakav odlučniji korak da zaustavimo očite znake srpske agresije i zloupotrebe teritorije BiH protiv Hrvatske. Mi smo morali tu igrati jasnu igru, znači mi smo morali izazvati veliki međunarodni skandal zbog zloupotrebe bosanske teritorije od Perišićevog korpusa i zbog napada sa bosanske teritorije na Dubrovnik, te zbog napada na selo Ravne kod Čapljine. Ono što je meni zanimljivo i karakteristično, što mi govori da smo mi tu upali u jednu pripremljenu zamku, jeste činjenica da u svim tim hrvatsko-srpskim sukobima na bosanskoj teritoriji nije bilo velikih okršaja i velikog broja mrtvih, pa sam ja došao do zaključka da je to izvjesna taktika markiranja teritorija u eventualnoj igri podjele teritorija između Hrvata i Srba. Mi smo tu ostali, da tako kažem, pasivni, tu se ispoljila, da tako kažem, nekompetencija naše politike. Sa druge strane, naša vlast nije uzimala u obzir jednu bitnu okolnost koja je morala da bude stalno crvena nit naše politike, a to je da shvatimo da ni srpski ni hrvatski nacionalizam nisu Bosni prijatelji i da će oni uvijek potražiti soluciju da se međusobno sporazume na naš račun. Zbog toga smo mi morali u tom pogledu biti mnogo jasniji: ili preći na hrvatsku stranu totalno, odmah '91, ili ostati sa Srbima, pa neutralisati njihovu akciju vizavi Bosne i čekati jedno pogodno vrijeme. Mi smo imali elemente da izađemo iz cijele te drame balkanskog prostora izbjegavajući rat. Mi smo imali demografsku, kulturnu, intelektualnu i ekonomsku propulziju, mi smo postali ne samo najbrojnija nego i dominirajuća grupacija u BiH i vrlo značajan faktor u cijelom kontekstu regionalne politike, a to su sve elementi koji su u varijanti mirnog razvoja, bez obzira pod kakvim se okolnostima taj razvoj odvijao, bili za nas i radili za nas. Ja sam izračunao da bismo mi do 2001. godine, dakle do danas, bili u BiH 62 posto ukupnog broja stanovništva, bili bismo ekonomski jaki, pogotovo ako bi država donijela neke mjere restitucije imovine… Sa druge strane imali bismo jedan moralni integritet i vizavi Srba i vizavi Hrvata, međutim to je propušteno, no ja nikad nisam mogao da shvatim zašto se Izetbegović, unatoč jasnoj alternativi da izlazak znači rat, odlučio za izlazak, a to znači odlučio za rat, mada je neprestano govorio javno da rata neće biti. Pretpostavljao sam da je on negdje dobio garancije, nažalost pokazalo se da on nikakvih garancija nije imao i da nas je uveo u jednu avanturu koja, bez obzira što su za nju postojali objektivni razlozi, nije u cjelini rezultat historijske nužnosti, nego je u velikoj mjeri i posljedica naše nedovoljne političke kompetencije i nerazumijevanja posebno grešaka u ocjeni historijskog i političkog momenta.

FILIPOVIĆ: Nerzuk, imate pravo. To se može dokazivati na više načina. Njihovo isključivo vezanje identiteta muslimana, odnosno Bošnjaka, za vjeru, a ne za bosansku državu i njenu hiljadugodišnju tradiciju, dokazuje zapravo da su oni reducirali smisao države na egzistenciju islama i muslimana, a to znači na mogućnost da muslimani u nekoj, eventualno drugoj konfiguraciji prežive. Da je to tako, govori činjenica da je SDA tražila mišljenje od nekih istaknutih muslimanskih intelektualaca, već '91. godine, o tome da li bi muslimansko političko rukovodstvo trebalo da uzme u obzir mogućnost podjele Bosne. Za mene je to apsolutno bilo nemoguće jer sam znao da napustimo li teren bosanske države i njenog teritorijalnog, državno-pravnog i historijskog integriteta, mi smo napustili svaki mogući politički teren koji se može valjano braniti u bilo kojem aspektu. Nedostatak tog osjećanja za teritoriju, što se na kraju može dokazati i time da SDA nije ni pokušala da brani neke teritorije koje je unaprijed otpisivala kao nemuslimanske i, prema tome, nebosanske, jer je implikacija bila da je svaka srpska teritorija dio Srbije, a da svaka hrvatska teritorija je dio Hrvatske u nekoj konačnoj varijanti, potvrđuje da SDA nije bila bosanska nego muslimanska politička partija. A bosanski muslimani nemaju i ne treba da imaju svoj nacionalni program. Njihov program je demokratska BiH kao zajednička zemlja jer samo pod tim uvjetima mi možemo opstati.

FILIPOVIĆ: Pazite, mi nismo narod koji je baštinio uskonacionalni koncept države. I stara bosanska država je bila multilateralna, a i Osmansko carstvo, koje je na nas muslimane ostavilo velikog uticaja, nije bilo nikakvo etničko carstvo i nije bilo nikakvo carstvo koje je omogućavalo nama da razvijemo osjećaj uskonacionalne države. Dakle, mi smo bili naviknuti na šire ne nacionalne, nego supranacionalne i multinacionalne državne okvire i to je jedan vrlo važan moment; na kraju krajeva, zbog toga smo i pristali da živimo u takvim državama. Drugi momenat je bio taj da smo mi imali velike razloge da smatramo Jugoslaviju jednim od mogućih rješenja za nas s obzirom da smo mi u Jugoslaviji i na teritoriji Crne Gore i Srbije imali velike grupacije našeg bošnjačkog stanovništva. Treće, imali smo jedno kulturno i duhovno jedinstvo koje je bilo oličeno u IVZ-u a koju smo mi tako olako zamijenili za jednu lokalnu islamsku zajednicu zanemarujući koliko je IVZ bila značajan faktor povezivanja svih nas ovdje i sa druge strane i koja je ukazivala na tu multilateralnu i, da tako kažem, supranacionalnu integrativnu dimenziju našeg duhovnog stava i života. Evo, sad mi idemo u nove integracije kojima vjerovatno konvergira takva jedna dimenzija našeg duhovnog stava, jer nama ne bi trebala smetati evropska integracija ili neka šira balkanska integracija.

FILIPOVIĆ: I mene je začudilo da se najedanput, da tako kažem, ideja nacionalne države uzima kao ideja suprema u odnosu na sve druge varijante, pa čak i u odnosu na samu egzistenciju našeg bošnjačkog naroda i Bosne kao države. To je bilo neodgovorno i spram ostalih bosanskih naroda, jer su Hrvati u tuđmanovskoj varijanti svoje politike potpuno pristali na soluciju da više nisu bosanski narod nego hrvatski narod, Srbi da nisu bosanski narod nego srpski narod koji živi na nekom teritoriju koji se zove Bosna a koji se i ne mora tako nazivati i, dakle, da mi dovodimo u pitanje sve te dimenzije našeg historijskog postojanja zbog toga da bismo ušli u jednu varijantu koja je, da tako kažem, u tom momentu bila vrlo problematična. Sa druge strane, zanemarili smo jednu bitnu stvar - da historija nikad nema konačnih rješenja i da, prema tome, to rješenje o nezavisnosti nije moglo biti mjera svih stvari, a tako se pristupalo. Uz veću političku mudrost i vještije korištenje historijskih okolnosti mogli smo bolje proći. Mnogo je učinjeno u BiH da se nama ulije u glavu kako je rat apsolutno neizbježan i kako bismo mi u svakom slučaju bili predmet eksterminacije, a to bukvalno nije tačno. Ako je iko bio protiv Jugoslavije, to su bile Sandžaklije i organizovali su se ovdje u ratu i ratovali protiv Jugoslavije, JNA i Srba, a sa druge strane izražavali su svoje protivljenje napadu i agresiji u samom Sandžaku pa nisu eksterminirani. To znači da nije tačna varijanta u kojoj bi naš eventualni ostanak u bivšoj zajednici doveo u svakom slučaju do naše eksterminacije.

FILIPOVIĆ: Ništa ne bi bilo. Međunarodna pažnja na nas je već bila fokusirana, a sa druge strane mi smo sada parije. Evo, imamo državu u kojoj nismo ni gazde, u kojoj su nam supervizori i hrvatski nacionalisti i srpski nacionalisti, u kojoj se mora ići Svilanoviću i Đinđiću ili Račanu dogovarati hoćemo li moći nešto sami ili nećemo, u čije ime Petritsch posjećuje okolne države i dogovara se, itd. Šta to, molim vas, znači? Mi smo u toj kakvoj-takvoj Jugoslaviji sve te naše dimenzije državnosti u boljoj i povoljnijoj varijanti mogli sačuvati, vjerovatno uz jednu pojačanu političku, propagandnu i policijsku kontrolu, ali hoću da kažem da se u historiji mora računati na vrijeme i biti strpljiv. Na kraju krajeva, vidite šta je bilo sa Albancima. Oni su trpjeli od '71. godine restrikcije, ukidanje autonomije, ovo-ono, i čekali su da prilike sazriju tako da više niko, pa ni sam srpski nacionalizam, oličen u Miloševiću, nije uspio dovesti u pitanje albansku samoupravu i autonomiju.

FILIPOVIĆ: Čak ni pravnu suverenost mi nemamo. A u historiji je uvijek važno ono faktičko stanje koje ima potenciju da se pretvori u formalno jer niko više ne može odreći pravo da 90 posto građana jedne države odluči o njenoj sudbini, pogotovo ako su tih 90 posto pametni pa neće rizikovati faktičku slobodu i upravljanje državom za nekih 10 posto iluzije, što smo mi učinili.