Nosi li se u Hrvatskoj - u ogledalu Bosne - još uvijek nacionalistička konfekcija? Dok su u Hrvatskoj i u BiH vedrile i oblačile nacional(ističk)e stranke, vladala je retorika sukobljavanja ili dirigiranja razvoja događaja u susjednoj nam jedinoj i vječnoj Bosni i Hercegovini. Nakon što su na vlast u Hrvatskoj došle stranke koje navodno nemaju veze s izvoznim rodobrižništvom, već se navodno stubokom razumiju u povijest i problematiku BiH, a u Bosni je prvi put dirigentsku palicu zadobila nenacionalna koalicija, izgleda da se spirali nepotrebnog nerazumijevanja ne vidi kraja. Kako razumjeti to nerazumijevanje?

Hrvatska ne može voditi vanjsku politiku spram EU-a jer joj je u njoj već kontekstualno sve zadano, ali može popraviti svoj partnerski odnos s EU-om bude li više brige posvećivala svojim najvažnijim regionalnim suigračima poput BiH. Premda mu strateško promišljanje veza s Bosnom nije osnovna domena, predsjednik Stipe Mesić je dosad, onako an pasan, više napravio za promjenu imidža nove hrvatske vlasti u BiH nego premijer Ivica Račan koji se još uvijek rado vozi hadezeovskim šinama i jednosmjernim prugama, jer je valjda tako sigurnija vožnja - u prošlost. Hrvatska Vlada kao da ne shvaća da Bosna više nije geopolitički prostor u kojem se može unedogled unilateralno igrati, da Bosna nije više fizički i međunarodno izolirana i da više nije puki teritorij koji treba izvana "uređivati" - već država sa svim svojim ingerencijama.

Nakon dvije godine ove hrvatske vlasti ne samo da se mnoge stvari nisu pomakle s mjesta nego su i nadošle posve nepotrebne zavrzlame kao što je problem transporta nafte u BiH. Normalni su se nepolitizirani građani s pravom pitali kako se u ratu moglo bez ikakvih skrupula opskrbljivati i hrvatske i bosanske četnike naftnim derivatima, a sada je sve postalo problem o kojem se ne mora prethodno ni informirati a kamoli konzultirati legalnu, legitimnu i zainteresiranu bosanskohercegovačku stranu?

Bavljenje vanjskim poslovima u Hrvatskoj tako uporno pada na disciplini političkog planiranja, jer se prethodno nisu u stanju simulirati efekti neke mjere i unaprijed eliminirati oni parametri koji narušavaju međusobne odnose. Veliku odgovornost za to snosi premijer Račan koji u dramatičnim trenucima "poterovski" podigne prst u zrak, napravi eshatološki zabrinuto lice i u trenutku kad se očekuje izričaj strateški važne odluku - on slavodobitno otkrije neutralističku istinu u rangu one da prije objeda treba obavezno prati ruke. I tako vrijeme prolazi, a budući da hrvatska vlast u međuvremenu nije u stanju učiniti ništa sadržajno, jer joj je prethodna nepopravljivo devastirala sve i pa i same njene vizije rješenja, nije ni čudo da nam se povijest ponavlja.

Koliko je, sjetimo se mi stariji, radosti donijela odluka Trijanonskog mira (1920.) kojom je Rijeka oduzeta Mađarskoj i vraćena u hrvatski pejzaž. Nakon što je 1991. hrvatska država oduzeta SFRJ i vraćena kući, HDZ je učinio sve da luka Rijeka u borbi sa Slavkom Linićem posrne pod teretom nedostatka tereta. Ova već rapidno ostarjela vlast ipak je shvatila da riječku luku može oživiti još jedino mađarski promet, budući da Azija, Afrika i Južna Amerika ne prakticiraju naše iluzije o Rijeci kao njihovoj eksportnoj luci za tržište EU-a. Ali ako se napokon akceptirao povijesni odnos između Rijeke i Mađarske, zbog čega se to ne želi prepoznati i u korelaciji između luke Ploče i BiH? Fantazira se o tome da će Ploče postati luka čitave srednje i istočne Europe iako ta fatamorgana ne donosi rezultate, a Bosni se nude crnogorske luke.

Hrvatska politika i dalje je okolišavajuće preokupirana "prometnim" europaternalizmom prema Bosni, zaboravljajući pritom da je europeizam ono što nam svima bitno nedostaje, a ne ono što nas specifično određuje. Niti Slovenija može Hrvatskoj prodavati eurounionizam, niti Hrvatska Bosni, niti Bosna Kosovu jer je to naprosto skup pravila koji obvezuju dvije strane na jednako ponašanje. A to će reći da ("nova") hrvatska Vlada više ne može na državnoj razini primati službene hrvatske dužnosnike iz BiH već bosansku vladu. Račan kao predsjednik SDP-a ima pravo u svako doba primati bosanskohercegovačke esdepeovce, kao što i bosanski SDP prima njemačke kolege iz SPD-a. To nije nikakav problem. Međutim, u času kada je SDA polijepila plakate za izbore koji počinju u listopadu, ovakvo Račanovo ugošćivanje visokih hrvatskih obnašatelja vlasti nije drugo nego uključivanje u bosanskohercegovačko predizborno svrstavanje.

Neki krugovi u Bosni ocjenjuju to kao dužnosnički vandalizam prema boljim međunarodnim običajima, posebice u odnosu na zemlju koja je toliko pucala i po umjetnim nacionalnim šavovima. S jedne se strane dvoji oko perspektive Republike Srpske, čiji je izum dar(mar) čuvenog "republikanca" Radovana Karadžića budući da ona na svakom koraku svojim ustavnim apartheidom podsjeća na Južnoafričku Republiku i jer je bila i ostala "Otimačina Srpska", "Retencija Srpska" i "Repulzija Srpska", a s druge nastavlja davati dvojbena podrška ovakvim hrvatskim paralelnim institucijama iliti "federalistima" koji nisu našli za shodno ni da se jave svom veleposlaniku u Zagrebu. Ima li Hrvatska uopće bilo kakvu, a ne ono što bi morala imati - konzistentnu bosansku politiku?

To se pitanje može postaviti i Hrvatima u BiH. Dok Ante Jelavić kani odustati od vođenja HDZ-a samo da bi se stranka mogla registrirati u Sarajevu i dobiti dozvolu da se pojavi na izborima na kojima ima velike izglede na uspjeh, Milenko Brkić iz Hrvatske narodne zajednice antišambrira po Banskim dvorima kao zakasnjeli lik iz doba recepcije Franje Tuđmana. Tragedija je hrvatske politike u Bosni i Hercegovini što je HDZ uvijek za korak ispred svojih hrvatskih konkurenata u Bosni i Hercegovini a korak unatrag u odnosnu na EU. Ne postaje li to standardna sudbina Hrvata kao "trećeg oka" u bosanskoj glavi?