Očito je da, kako god trenutačno bile okončane kriza u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, ali i kriza odnosa unutar vladajuće petorke, tip koalicije koji danas vlada i zemljom i glavnim gradom neće biti duga vijeka. Vidljivo je i to da redefiniranje stranačke arene, kakvo je prije koji mjesec nudio predsjednik DC-a Mate Granić, a zasnivalo se na formiranju triju političkih blokova, nema perspektive. Najuočljivije je to u Zagrebu, gdje su izvršnu vlast zajedno obnašale dvije stranke - SDP i narodnjaci - što ih je Granić vidio u "lijevom bloku", a odnosi lokalnih vodstava tih stranaka, što se obraćaju praktički istom biračkom tijelu, danas su takvi da nitko od njih ne bi poželio dugoročniju koalicijsku vezu.

Koncept u kojemu HDZ ne pristaje biti strankom koja uz sebe vezuje biračko tijelo s krajnje desnice, na čemu je svoju poziciju gradio Ivo Sanader, također je dio prošlosti. Već neko vrijeme, i to od sloma koalicije u Karlovačkoj županiji, HSP iskazuje nezadovoljstvo odnosima s HDZ-om. U početku je to nezadovoljstvo bilo usmjereno samo na Sanaderovu "umjerenu" struju, ali sve očitije postaje da HSP više nije potreban niti onima koji su ga do sada štitili i zbog njega pred prošle izbore povećavali broj zastupnika kako bi ga uveli u Sabor, a svoju su poziciju zasnivali na "hrvatskom bloku". Pobijedi li unutar HDZ-a Sanaderova politička opcija, stranka bi svoje koalicijske partnere tražila u "Granićevu bloku". Granićev projekt povezivanja njegova (po potencijalima izvanparlamentarnoga) DC-a s dvjema ozbiljnim parlamentarnim strankama - HSS-om i HSLS-om - od početka nije bio zamišljen kao stvaranje "pivotalnoga" bloka, bez kojega je nemoguće formirati vlast, pa bi on kao "jezičac na vagi" odlučivao hoće li u predstavničkom tijelu biti uspostavljena većina lijevoga ili desnog centra, već se radilo o potpori reformi HDZ-a u narodnjačku stranku i o stvaranju bloka koji bi bio hrvatska verzija European Peoples Party. Način na koji je Dražen Budiša pobijedio u HSLS-u, činjenica da su iz stranačkoga vodstva posve potisnuti nosioci koncepcije Blair-Giddensova "trećega puta" te povezivanja liberalnih i socijaldemokratskih političkih koncepata, a da su položaje zauzeli zagovornici koncepta "slobodarske stranke", otvorio je novu perspektivu povezivanja desno od centra.

Karakter takva povezivanja prvi je objavio Ivić Pašalić, najavivši svoju kandidaturu za stranačkoga šefa i ustvrdivši da je HDZ-u za osvajanje vlasti potreban samo jedan politički partner. Nije teško pogoditi tko je taj partner i kakvu bi promjenu donijelo Pašalićevo preuzimanje vodstva HDZ-a. Njegov bi izbor odbio dio biračkoga tijela, i to onaj koji bi u koalicijskom projektu Granića i Sanadera trebao biti osloncem HDZ-a. To bi biračko tijelo Pašalić "prepustio" Budiši, koji, pak, gubi glasače što su u prethodnim izbornim ciklusima bili temeljem stranačke potpore. Umjereni HDZ-ovi birači tako bi bili upućeni da glasuju za Budišinu slobodarsku stranku, a desno-radikalno tijelo okupilo bi se oko Pašalića, kojemu nikakav HSP više nije potreban. Ovakvo "refokusiranje" pogađa, prije svega, stranke političkoga centra, jer bi tako projektirani blok izazvao antagonizam najvećega dijela centrističkoga biračkog tijela, koje bi se tada okupljalo oko najsnažnije stranke lijevoga centra. Dodajmo tome da bi u slučaju prijevremenih izbora u ovakvoj novoj konstelaciji stranačkih odnosa vjerojatno bio primijenjen aktualni izborni zakon, a on bi dodatno oslabio centrističku političku poziciju.

Kako god bilo, očito je da hrvatska stranačka arena neminovno ide prema radikalizaciji, a da politički akteri koji su se uvijek suprotstavljali radikalizmu, među kojima je svakako i premijer Račan, jednostavno nemaju mehanizma kojim bi taj proces efikasno zaustavili. Vidljivo je i to da premijer, odlažući rješavanje mnoštva problema što ih je sam načinjao (od razgraničenja sa Slovenijom do reguliranja statusa manjina ustavnim zakonom), nastoji odgoditi tu radikalizaciju. Cijena propusta s početka mandata, kad je koalicija šestorke još imala snage za preuzimanje na sebe predstavljanja svih legitimnih demokratskih političkih pozicija (od socijalno-demokratskih do demokršćanskih) i delegitimiranje opozicije zbog vezanosti uz prethodni represivni poredak, sada se ispostavlja novom antagonizacijom u stranačkoj areni.

Netko bi mogao domisliti jednostavno rješenje takva problema, a kriza u Zagrebu mogla bi biti idealna za testiranje takva mogućega nacionalnog rješenja. Ako nije moguća koalicija dviju stranaka centra ili lijevoga centra - SDP-a i HNS-a, možda je moguća koalicija ljevice i desnice? Zanimljivo je da je danas profesor Tomac, osoba s neupitnom političkom imaginacijom, akter zaoštravanja unutarkoalicijskih odnosa, iako je on dosad habitualno uvijek bio "graditelj koalicija". SDP je izbjegavao delegitimirati HDZ-ovu političku matricu, a vladavinom u gradu nije uspostavljao bitno drukčiju. Ako bi SDP i HDZ u važnom gradu, kakav je Zagreb, mogli koalirati, tada bi se definitivno objavilo da u Hrvatskoj može surađivati svatko sa svakim. Koalicija SDP-a i HDZ-a - "crvenih" i "crnih" - definitivno bi s političke scene skinula pitanja prošlosti, jer se više niti povijest od 1941. do 1945., niti povijest od 1945. do 1990., a niti ona od 1990. do 2000. ne bi mogla postavljati kao političko pitanje. Takva bi vlast morala biti pragmatična, vrlo bi se brzo morao uspostaviti set nacionalnih interesa i obje bi se koalicijske partnerice morale odrediti prema tim temeljnim odrednicama.

Naravno, takva reorganizacija nacionalnoga života u sadašnjem trenutku nije niti moguća, niti poželjna. Takve su koalicije, naime, moguće samo nakon provedbe "lustracije" u nacionalnoj političkoj areni, dakle, tek onda kad se iz nacionalnoga političkog života isključe svi koji su u ime političke ideje, bila ona "lijevo" ili "desno" radikalska, spremni upotrebljavati represivna sredstva, ugrožavati ljudska prava i ograničavati slobode građana. Takva "lustracija" uglavnom je provedena u demokratskoj opoziciji, od 1990. pa do 2000., ali unutar bloka tadašnje vlasti ona nije provedena niti u vrijeme dok su krojili sudbinu zemlje, a niti u ove dvije godine njihova opozicijskog djelovanja. Stoga bi u postojećim okolnostima takva koalicija bila nasilni antipluralizam i izazvala stvaranje nepotrebnoga "izvanrednog stanja". Velika koalicija bila je blagotvorna u vrijeme rata, a unatoč nekim nečuvenim zlodjelima što su se dogodila upravo u to vrijeme, vladavina Gregurićeve Vlade nacionalnoga jedinstva ipak će ostati zapamćena kao uspješna etapa nacionalnoga političkog života.

Danas je, međutim, vrijeme za političku pluralizaciju, a ne za "jedinstvo pod svaku cijenu". Naime, čak i antagonizirani pluralizam sada može biti plodonosniji od nasilnoga jedinstva. Pred aktualnom koalicijom velika je odgovornost, a ne dovršivši preuzeti posao, aktualna administracija ne bi smjela odustati od izborima dobivenoga mandata. Procesi demokratske stabilizacije započeti nakon 3. siječnja 2000. očito nisu dovršeni, a današnja bi vladajuća koalicija morala imati odgovornost prema zajednički preuzetom poslu. Interesi stranačkih vodstava, lobija u strankama i mogućih novih koalicija mogu biti legitiman razlog za redefiniranje koalicije, raspuštanje Sabora i raspisivanje novih izbora, ali tek kad se obavi taj temeljni posao stabilizacije demokracije.