Za opstanak koalicije SDP-a i HSLS-a, koja je okosnica peteročlane vladajuće koalicije, nema više dobrih razloga. Najavljući svoj povratak u politiku, Budiša je vrlo otvoreno rekao da je u potpunosti izgubio povjerenje prema Ivici Račanu kojemu bi sada, po novoj odluci Malog vijeća HSLS-a, trebao doći za zamjenika. Budišina stranka nije smatrala potrebnim nakon dramatične sjednice Malog vijeća reći išta više od toga - čuli smo samo da Budiša mora biti Račanov zamjenik.

Mnogo nam se važnije te večeri na primjer činilo zašto HSLS sada smatra da treba i smijeniti ministra gospodarstva Goranka Fižulića i, gotovo jednako bitno, tko bi ga to trebao naslijediti. Glavni kadrovici HSLS-a novinarima su nakon sjednice Malog vijeća po hodnicima objašnjavali kako je Fižulić zapravo smijenjen jer se bavio privatlucima i jer je pogodovao svojoj trgovačkoj kući. Kad se dio javnosti bunio upravo zato što se privatnog poduzetnika Fižulića, koji je neprestano širio svoj dobro uhodani biznis, i čiji rukovoditelji nisu bili baš nježni prema sindikalno svjesnim radnicima, kad su dakle protestirali što se baš njega stavlja za ministra gospodarstva, nitko od naknadno opamećenih članova Malog vijeća nije rekao ništa.

Teatralnim smjenjivanjem svojih ministara HSLS je demonstrirao da mu nije do ozbiljne rekonstrukcije niti do nastavka rada u vladi premijera Ivice Račana. Prave se promjene u radu koalicijske vlade, pa i kadrovske smjene mogu izvesti samo u partnerskom razgovoru i bez ultimatuma.

Budiša je imao priliku ući u Vladu, čak i umjesto Gorana Granića, a da to uopće ne izazove potres u koaliciji. Račan je, podsjetimo, izjavljivao kako je posve moguće da neki članovi Vlade odu jer tako žele njihove stranke, jedino da je važno s kakvom će ocjenom otići iz Vlade. Budiša i HSLS jednostavno nisu dali Goranu Graniću da iz Vlade izađe dostojanstveno.

HSLS se pojavljuje kao glavni redizajner Račanove vlade koji premijeru želi bitno smanjiti ovlasti, dovesti ga u poziciju da strepi pred svakom sjednicom Malog vijeća HSLS-a, čitavu administraciju podrediti načinu odlučivanja u HSLS-u, smanjiti autonomiju ministara jer samo predsjednici stranaka valjda mogu adekvatno predstavljati stranku u Vladi. Budiša se pojavljuje kao netko tko će uvesti red u kaotičnu koaliciju, premda je jasno da se veći dio nereda u tom savezu prvo šest pa onda pet stranaka doklizao upravo iz njegove stranke.

Vlada sada radi s ostavkama trećine ministara. To je najozbiljnija kriza u kojoj se našla od početka. Tu je krizu izazvao militantan zahtjev jedne od stranaka da se smijeni najbližeg premijerova suradnika, i to bez prilike da ga se imenuje na bilo koju drugu funkciju koja pripada toj stranci. Graniću je kao izlaz uvredljivo ponuđeno da se skrasi na nekom mjestu iz kvote SDP-a ili druge stranke koja bi ga htjela predložiti.

Najveća odgovornost za mogući neuspjeh Vladinih projekata jest upravo na predsjedniku Vlade. Zbog toga je posve prirodno da on ima zadnju riječ o svakome svom suradniku. S Budišom kao zamjenikom Račan nikad ne bi imao mira. Zato nastavak koalicije SDP-a i HSLS-a ima smisla jedino u slučaju da Budišina stranka odustane od ultimatuma i pristane na krupne kompromise. Jedan od njih trebao biti biti taj da odluče pozvati Gorana Granića da ostane u Vladi kao zamjenik premijera iz kvote HSLS-a, a da se Budiši nade neki drugi posao u Vladi ili izvan nje. Ne bude li tog ustupka HSLS-a, svaki je eventualni drugi dogovor samo odgadanje neizbježnog raspada socijaldemokratsko-liberalnog saveza.