Slobodna Dalmacija: 03. 03. 2002.

DEMOGRAFSKA DRAMA

Hrvatska umire

Dok je 1950. rođeno 95.560 djece, 2000. godine registrirano je samo 45.277 novorođenih stanovnika Hrvatske

Piše: prim. dr. Veljko VUKOVIĆ

Prije pedeset godina bio sam voditelj Dječjeg dispanzera te sam redovito obavještavao Splićane preko "Slobodne Dalmacije" o svim medicinskim i drugim pitanjima značajnima za njihovu djecu. Sada ću to učiniti radi najmlađih, ali i svih nas u cijeloj Hrvatskoj, opet u istim novinama. Razlog je bitan, gotovo sudbonosan: u našoj se zemlji rađa sve manje djece, a to ozbiljno ugrožava budući broj svih stanovnika.

Najprije želim prikazati kretanje nataliteta u cijeloj Hrvatskoj u posljednjih pedeset godina.

1950. godine rođeno je 95.560 djece

1960. godine rođeno je 76.156

1970. godine rođeno je 61.103

1980. godine rođeno je 68.220

1990. godine rođeno je 55.409

2000. godine rođeno je 45.277

To smanjivanje broja novorođenih izaziva, razumljivo, i pad broja stanovništva. Dakle, ako se nastavi opadanje broja novorođenčadi, dovest će se na istu razinu i sve ostalo stanovništvo, a to onda prijeti i čitavoj Hrvatskoj. Dodajmo tome još da sve žene nemaju djecu, pa i za njih trebaju ostale "dodati" poneko dijete, dakle, ako nećemo pad nataliteta - treba umjesto jednoga imati možda i troje rođenih. Kad bismo dodali i sve koji umiru mladi, možda ni taj broj ne bi bio dostatan. Dakle, problemi su pred nama, pa moramo o njima više razmišljati, jer to je naša dužnost ako želimo spasiti zemlju. Trebamo, dakle, razmišljati o tome, jer jedno dijete ni majci ni državi nije dosta.

Razlozi padova novorođenih su mnogobrojni, pa ih ovdje neću sve nabrajati. Spomenut ću jedino dva najvažnija, jer su i oni za ovakav članak dostatni. Najčešći razlozi su s nama samima: primjerice, žene misle da mogu dnevno raditi razne poslove, a ujedno se brinuti za djecu, što objektivno nije moguće. Danas su žene izabrale takav način života i rada, pa djeca odlaze u jaslice i vrtiće ili bakama, a one svom poslu. Sve to, na žalost, ne može ni blizu zadovoljiti ni majke ni djecu, a najmanje samu državu, jer to izaziva i pad rođenih. Zato je jasno da je to izazov za državu koja će morati jednom, ali što prije, naći neka rješenja da bi žena mogla imati djeci i raditi.

Drugi razlog je iseljavanje u druge zemlje, gdje se obično ide za jednu godinu, a ostaje zauvijek. Tamo se najčešće žene muškarci i dobivaju "tuđu" djecu, pa onda nema više povratka. I taj bi problem morala riješiti država.

Uglavnom, treba reagirati odmah, jer što više čekamo, manje će nas biti. I teže će biti. Ovi moji zaključci su, na određeni način, i moja sreća — jer vjerujem da njihove neuspjehe neću doživjeti.