Iako je isprva bilo više verzija o tome što se zapravo zbivalo na zatvorenom sastanku šefova petorke, sigurno jest da je njime najnezadovoljniji lider SDP-a Ivica Račan. Koalicijski se partneri nisu toliko bavili Draženom Budišom - iako je u aktualnoj zavrzlami oko statusa HSLS-ovih ministara upravo on povukao "mačka za rep" - već samim premijerom, za kojega su uvjereni da je svojim modelom vođenja Vlade počeo preduboko zadirati u ovlasti stranačkih vrhova.

Posebno je u tome bio jasan predsjednik HSS-a Zlatko Tomčić, o čijoj potpori izravno ovisi opstanak Vlade. Tomčić je, naime, odbio biti svojevrsnim jamcem Vlade u kojoj bi sadašnji HSLS-ovi ministri bili bez potpore vlastita stranačkog vodstva. To znači da HSS nije spreman sudjelovati ni u eventualnom izglasavanju povjerenja Vladi, koje bi zasigurno dovelo od rascjepa među socijalnim liberalima, a samim tim niti preuzeti odgovornost za prelazak Budišine stranke u oporbu. U tome su, čuje se, Tomčiću bili bliski i Vesna Pusić i Zlatko Kramarić. Predsjednica HNS-a zbog zbivanja u Zagrebačkoj skupštini i Poglavarstvu ionako je ljuta na Račana, pa mu zasigurno neće pružiti priliku da još više ojača svoju dominaciju unutar petorke koliko se god ideološki sudarala s Budišom.

Bit je sadašnjeg unutarkoalicijskog sukoba prilično jasna. Račan je, pojednostavnjeno rečeno, zagovornik koncepta prema kojem je svaki ministar prije svega odgovoran samome premijeru i najširoj javnosti, odnosno da uloga stranačkih "politbiroa" prestaje time što su se izborili za svoje kadrovske kvote. Kako se u samome SDP-u podudaraju ličnost predsjednika stranke i premijera, to je i logična Račanova teza. No, Budiša, Tomčić, Kramarić i Vesna Pusić drže da svaki ministar mora lojalnost najprije iskazivati vlastitoj stranci, koja ga je i "stvorila", a tek onda premijeru. Na taj način oni ostvaruju i kontrolu djelovanja Vlade, koja im je ipak važnija od političkog sklada kojemu teže premijer i njegovi ministri. Šefovi stranaka petorke ipak više poštuju sebe same nego Ivicu Račana.