Prema Nacionalovim izvorima, u krugu njegovih najbližih prijatelja, general Ante Gotovina, haaški bjegunac, traži modus da stupi u kontakt s hrvatskim vlastima i dogovori uvjete svoje predaje, sad već potpuno svjestan da je žrtva bivšeg HDZ-ovog režima. Istodobno, njegov osobni doživljaj vlastite sudbine sve je oprečniji stavovima njegovih tobožnjih političkih zaštitnika okupljenih u HONOS i HDZ-ovoj desnici. Poput Tihomira Blaškića, najdužeg haaškog zatvorenika s hrvatskim državljanstvom, Gotovina je, navodno, kasno shvatio da interesi nijedne političke grupacije ipak nisu vrijedni njegove vlastite kože.

Gotovina se, kažu isti izvori, napokon suočio s činjenicom da je njegova optužnica pred Međunarodnim kaznenim sudom, među ostalim, i grijeh HDZ-ovih prvaka koji su mu uskratili pravo da s predstavnicima Međunarodnog kaznenog suda razgovara 1998. Kako tvrde, on danas razmišlja ovako: da mu je prije četiri godine pružena šansa za susret s haaškim istražiteljima, možda bi sve završilo kao u slučaju generala Petra Stipetića i Ivana Čermaka, koji su još u fazi istrage dokazali da s ratnim zločinima nakon "Oluje" nemaju nikakve veze. No, Gotovina nije imao pojma da su predstavnici haaškog tužiteljstva tijekom 1998. i 1999. više puta s njime tražili sastanak. Prvi haaški zahtjev stigao je nekoliko dana nakon smrti Gojka Šuška, ministra obrane i Gotovinina vrhovnog političkog pokrovitelja. Nitko Gotovinu o tome nije izvijestio, nitko ga nikada nije pitao pristaje li ili ne pristaje na saslušanje haaških istražitelja. Prema instrukcijama predsjednika Franje Tuđmana, HDZ-ova vlada unaprijed je odbijala svaki zahtjev haaškog tužiteljstva da se njegovi predstavnici sastanu s Antom Gotovinom. Vijesti da u Haagu ima status osumnjičenika stizale su do njega tek kao neodređene, kuloarske glasine.

Gotovina, naime, čvrsto vjeruje kako u arhivu MORH-a postoji obilje dokumenata kojima je već davno mogao dokazati da navodi haaškog tužiteljstva počivaju na pogrešnim informacijama. Njegova se optužnica, podsjećamo, temelji na javno poznatoj činjenici da je tijekom "Oluje", u kolovozu 1995., bio zapovjednik splitskog zbornog područja koji je predvodio ofenzivne operacije HV-a u Sektoru jug. Splitsko zborno područje pokrivalo je, pak, teritorij zadarskog, kninskog i benkovačkog zaleda te dobar dio Like, gdje su hrvatske postrojbe masovno palile srpska sela i ubijale preostale srpske civile. U optužnici protiv Gotovine spominje se više od 150 Srba koji su između 4. kolovoza i 15. studenog 1995. likvidirani u zoni njegove odgovornosti. Istina, u optužnici ne piše da je zločine osobno naredio, no tvrdi se, pored ostalog, da se totalno oglušio na iscrpna izvješća i višestruka upozorenja UNPROFOR-a. Iz tog su izvedene kvalifikacije "zločina protiv čovječnosti" i "kršenja zakona i običaja ratovanja". Drugim riječima, kao dobro obaviješteni i neposredno odgovorni zapovjednik, Gotovina je zločine mogao i morao, ali nije želio spriječiti.

Prijatelji Ante Gotovine zaklinju se da se zločinačka "čistka" srpskih civila događala protivno njegovim izričitim, službenim i pisanim, nalozima nižerangiranim zapovjednicima HV-a. Uostalom, kažu oni, odmah nakon 5. kolovoza 1995. i ulaska u Knin, Gotovina se sa svojim postrojbama preselio u Bosnu i Hercegovinu, gdje je zajedno s bošnjačko-muslimanskim saveznicima surađivao do početka studenog 1995. Ista je epizoda opisana u njegovoj knjizi, sastavljenoj od službenih vojnih dnevnika, koju danas studiraju pitomci Hrvatskog vojnog učilišta. Iz toga proizlazi da Gotovina uopće nije bio na hrvatskom tlu upravo u razdoblju na koje se haaška optužnica odnosi.

Nevolja je u tome da s dokumenata s njegovim potpisom i izvješća o njegovom ratnom kretanju nikada nije skinuta oznaka vojne tajne. Utoliko njihov sadržaj, barem službeno, nije poznat ni haaškom tužiteljstvu. HDZ-ov politički vrh nije dozvoljavao da se deklasificira arhivska građa vezana uz "Oluju", proglasivši je zaštićenim nacionalnim interesom najvišeg reda. Po svemu sudeći, Tuđman se strašio da se ne sruši njegov mit o grandioznoj i potpuno samostalnoj pobjedi hrvatske oružane sile. Možda bi dokumenti, naime, otkrili kako je tzv. Krajina oslobođena uz znatnu obavještajnu, izvidačku i tehnološku pomoć NATO-a i da su hrvatske trupe potom ušle u gotovo prazna lička područja.

U svakom slučaju, Markica Rebić, tadašnji predsjednikov savjetnik za nacionalnu sigurnost, čak je Ivanu Čermaku izrijekom zabranio razgovor s haaškim istražiteljima. Čermak se, međutim, nije pokorio. Kada je u Haagu protiv njega otvorena istraga, Čermak više nije bio aktivni časnik HV-a pa ga ni jedan zakon i nikakvi vojni pravilnici nisu obvezivali na poštivanje naloga iz Ureda Predsjednika. Takvo ignoriranje HDZ-ove "hrvatske državne politike" pokazalo se spasonosnim: nakon nekoliko razgovora s osumnjičenim ratnim namjesnikom Knina, haaški tužitelji sami su odustali od Čermakovog kaznenog progona. Valja, doduše, priznati da Gotovina, tada još glavni inspektor Hrvatske vojske, nije imao toliku slobodu odlučivanja. Da se mimo dozvole Franje Tuđmana, svog vrhovnog zapovjednika, haaškim istražiteljima stavio na raspolaganje, vjerojatno bi završio pred domaćim vojnim sudom kao izdajnik vojnih i državnih tajni.

Istu tezu, barem u društvu, vatreno je branio i sam Gotovina, poslušni vojnik najviših HDZ-ovih političkih autoriteta. U razgovoru s Nacionalovim novinarima u jesen 1999. svoj stav prema Haagu objasnio je nesvjesno parafrazirajući Josipa Broza Tita koji je u tzv. bombaškom procesu osporio legitimitet svih sudova, osim suda svoje Partije. "Ne priznajem Haaški sud, priznajem samo sud hrvatskog naroda", izjavio je Gotovina gordo, zaslijepljen uvjeravanjima kako će ga od najavljene haaške optužnice spasiti definitivni prekid odnosa između "hrvatske državne politike" i Međunarodnog kaznenog suda. Negativne posljedice hrvatsko-haaškog raskida, kako su mu utuvili u glavu, Hrvatska će neutralizirati uz pomoć "desnih" republikanaca koji su upravo u to doba pobijedili američkim predsjedničkim izborima. Teza je zvučala to vjerodostojnije što je Gotovina bio siguran kako je uz američku pomoć zaustavio haaške optužbe za granatiranje civilnih ciljeva u Kninu. Video-snimke što su ih 4. kolovoza načinile nad Kninom bespilotne letjelice osobno je uručio izvjesnom američkom diplomatu, moleći ga da ih dostavi u Haag. I doista, nakon nekoliko međunarodnih komisija koje su studirale topničku pripremu "Oluje", kninska sekvenca nije uvrštena u njegovu haašku optužnicu.

U jesen 2000., kada e njegova optužnica postala javna stvar, Gotovina je još zagovarao iste stavove o političkoj obojenosti Haaškog tribunala kojemu se, dakle, valja suprotstaviti političkim sredstvima. Njegovo najbliže okruženje, sastavljeno od hercegovačkih političara, špijuna-diletanata i umirovljenih generala – koji su noći provodili u pivnici "Kaltenberg" na Jarunu, u gostionicama na Staroj karlovačkoj cesti i u restoranu "Dido" ponavljalo je uvijek istu priču: da je aktualna koalicijska vlada tek privremena i da će hrvatski narod SDP-ovca Ivicu Račana prije protjerati s premijerske funkcije nego dopustiti da na on, nacionalni heroj, završi u Scheveningenu. Premda im je Gotovina u svemu odobravao, postojali su znakovi da se intimno ipak pomalo kolebao. Jedan njegov prijatelj danas svjedoči kako je uoči bijega već zamalo zakoračio u odvjetničku kancelariju Čede Prodanovića, Čermakovog, Stipetićevog i Ademijevog zastupnika. Ali predomislio se, gotovo na samom pragu, strahujući što će o njemu misliti onaj dio hrvatske javnosti koja se klanjala njegovom generalskom činu.

Tek posljednjih mjeseci postalo je, naime, vidljivo da su priče njegovih tobožnjih saveznika, dokazano i zorno, bile neinteligentne, kratkovidne, za samog Gotovinu čak pogubne. Demonstracije tzv. hrvatske desnice u njegovu stavu, u svakoj svojoj reprizi, sve su primitivnije, agresivnije i malobrojnije.

Knjiga Nenada Ivankovića, predsjednika HONOS-a, koja je bivšeg legionara trebala preobraziti u hrvatskog ratnog romantika, ispala je jeftina literatura za publiku meksičkih sapunica. Vlada Ivice Račana postoji i nakon dvije godine, pokazujući da je novom strategijom u hrvatsko-haaškim odnosima zabilježila upravo najveću pobjedu: uz mnogo veću kooperativnost s Međunarodnim kaznenim tribunalom, uz otvaranje tajnih ratnih arhiva, ali i mnogo više stručne pravne pomoći haaškim osumnjičenicima i optuženicima, donijela je rezultate koje ni Gotovina ni njegov bivši kružok nisu očekivali. Kako je poznato, protiv Stipetića i Čermaka u Haagu su obustavljene istrage, a generalu Rahimu Ademiju je, uz jamstva vlade Republike Hrvatske, omogućeno da se brani sa slobode. Da se Gotovina na isti način suočio s Međunarodnim kaznenim tribunalom, to ga, nakon svih propuštenih sastanaka s haaškim ispitivačima, ne bi poštedjelo optužnice. Ali bi se, s obzirom na novu haašku praksu, branio sa slobode.

Tako se bjegunac našao u očajnoj situaciji. Unatoč naporima domaćih desničara i tobožnjih državotvoraca da održavaju mit o žrtvovanom hrvatskom junaku, hrvatska javnost postaje sve ravnodušnija prema njegovoj haaškoj storiji. Stoviše, HONOS i HDZ-ova desnica uspomenu na nestalog Gotovinu još su do kraja kompromitirali nedavno objavljenim falsifikatom tobožnjeg izvješća SFOR-a kojim se laže da je aktualna vlada naručila Gotovinino ubojstvo. Svjestan da je riječ o podvali, svaki bi bjegunac, opsjednut strahom za vlastiti život, zaključio isto što je, kako tvrde, zaključio Gotovina: netko ga doista namjerava likvidirati, pa krivotvorinom priprema teren da se za to optuži hrvatska vlada.

Konačno, i u pravosudnom smislu Ante Gotovina nema neku osobitu perspektivu dok god se krije od svih svjetskih policija. Ne zna na koji način od MORH-a tražiti dokumente koji mu idu u prilog, kako ih dostaviti u Haag i pripremiti svoju obranu. Ne zna čak na koji način angažirati službenog odvjetnika i potpisati mu punomoć. Prema svjedočenjima njegovih povjerljivih prijatelja, napokon je shvatio jedno: kao bjegunac kažnjen je unaprijed, bez mogućnosti obrane i bez ikakve haaške presude.

Snimke bespilotnih letjelica Glavnog stožera Hrvatske vojske, angaziranih na području Knina i Dalmatinske zagore za vrijeme "Oluje", poslužile su pri utvrđivanju odgovornosti generala Ante Gotovine za prekomjerne topničke udare na Knin i druga naselja na tom području. Analizom snimki bespilotnih letjelica, koje su u sklopu Hrvatske vojske od 1994., utvrđeno je da Hrvatska vojska (odnosno general Ante Gotovina) nije prekomjerno rabila topništvo u osvajanju Knina. Vod bespilotnih letjelica s područja Sinja je za vrijeme "Oluje" izviđao sve srpske položaje oko Knina, njihovo kretanje i manevarsku snagu, komunikacije kojima su se povlačile, a osobito je važna bila uloga bespilotnih letjelica u korekciji i navođenju precizne topničke vatre hrvatskih postrojbi na poligon Crvena zemlja, gdje je bilo koncentriraho srpsko topništvo koje je sprječavaio prodor gardijskih postrojbi HV-a bliže Kninu. Nakon što je bespilotna letjelica precizno navela haubičke divizijune Hrvatske vojske na ciljeve oko Crvene zemlje i nakon uništenja tih ciljeva, pripadnicima profesionalnih postrojbi 4. i 7. gardijske brigade više nije bio pružan otpor dok su ulazili u Knin. Osim snimki. s područja Crvene zemlje, postoje i snimke grada Knina za vrijeme operacije Hrvatske vojske. Njihovom analizom utvrdilo se da su oštećenja u gradu nastala udarom hrvatskog topništva na vojne ciljeve, odnosno zgradu glavnog vojnog zapavjedništva krajinskih Srba, vojarnu Golubić u kojoj je krajinska vojska bila smještena, dok je stupanj razaranja civilnih kuća bio zanemariv.