Na impresivnom mitingu "Maslina" je u subotu u Rimu okupila više od pola milijuna ljudi. Protestirajući protiv desničarske vlade, talijanska se ljevica suprotstavila i izmjenama zakona o radu kojima se olakšava otpuštanje radnika. Uoči tog iznenađujuće masovnog skupa, pokušavajući smiriti duhove, talijanski premijer Silvio Berlusconi izrazio je spremnost da zamrzne predložene promjene zakona kojima je cilj fleksibilizacija tržišta rada.

Hrvatska vlada također najavljuje redizajniranje radnog zakonodavstva, također s ciljem da se omogući famozna “fleksibilizacija”. Ali protiv zacrtanih promjena nema protesta, nema izlazaka na ulice ni mitinga. Možda zato jer Hrvatska ima preču brigu - kako smiriti pomahnitale političare. Možda i zato jer u Hrvatskoj takve manifestacije nema tko voditi: ovdje nije na vlasti kontra-radnička desnica, kao u Italiji. Ovdje kontra-radničke poteze predvodi navodna ljevica, stranka koja se zove socijaldemokratskom. Ali način na koji istupaju Račanove momke kvalificira za Berlusconijeve ili Thatchericine šegrte.

Prije nekoliko dana ministar rada i socijalne skrbi Davorko Vidović, predstavljajući radni materijal za promjenu radno-socijalnog zakonodavstva, visoku razinu radnih prava optužio je kao blokatora bržeg zapošljavanja. Teškoće u otpuštanju suvišne radne snage, po njemu, glavni su razlog bujanju broja nezaposlenih. Kao vitez kapitalizma, ministar je javnost pozvao u obračun s “ostacima komunizma”, tvrdeći da je crveni talog prepreka reformama. Ostaci komunizma njemu su “rigidni propisi i na njima utemeljena praksa”, između ostaloga i “zaštita od nepravednog otkaza”, “dužina otkaznih rokova” te “visina otpremnine”. Ako su zaštita radnika i visoke otpremnine nasljeđe komunizma, onda bi se moglo zaključiti da taj crveni bauk uopće nije bio loš. Ali ministra ne brinu takve logičke nezgrapnosti. U svome junačkom obračunu s posmrtnim “ostacima komunizma” Vidović bi najradije potpuno ukinuo i otpremnine i otkazne rokove ili ih, u najmanju ruku, radikalno smanjio i skratio.

Hrvatski socijaldemokrati pokazuju se tako kao obnevidjeli i militantni zagovornici potpune liberalizacije tržišta rada i kapitala. Hrvatskim zakonima garantiranu visoku razinu radnih prava oni proglašavaju ostatkom komunizma. Tako im apriori daju negativnu konotaciju, pa se stoga uopće ne osjećaju obaveznima argumentirati potrebu njihova reduciranja. U zapadnim demokracijama radna prava ne smatraju negativnim nasljeđem, smećem komunizma, nego tekovinama višedecenijske borbe generacija radnika. Hrvatska će možda radnička prava zaista morati srezati, ali zato jer joj materijalne mogućnosti to diktiraju, nikako zato jer bi dosadašnja zakonska rješenja bila loša.