ZAGREB, 4. ožujka - Što je pravno-politička, a što postupovna dimenzija odluke Haaškog suda o puštanju iz pritvora generala Rahima Ademija, pitao je Vjesnik dr. Ivu Josipovića, profesora Pravnog fakulteta u Zagrebu i jednog od stručnjaka za odnose međunarodne i nacionalne pravne norme i njene primjene pred domaćim ili međunarodnim sudom, poput Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu.

- Odluka o puštanju Ademija ima više dimenzija. Prvo, ona je rezultat novije prakse Suda. Donedavno, puštanje na slobodu do početka suđenja bilo je vrlo iznimno i prakticiralo se samo u slučaju teške, smrtonosne bolesti okrivljenika. Nakon toga, došlo je do promjene Pravilnika o postupku i dokazima, kojom je načelno došlo do izvjesne liberalizacije, pri čemu se krug osoba koje se puštaju proširio na one koji, kako se navodi, surađuju s tužiteljstvom. Po toj je formuli na slobodu puštena i Biljana Plavšić. U slučaju generala Ademija, krug se proširio i na one za koje Sud očito ne drži da bi ugrožavali svjedoke i žrtve ili da bi ometali postupak ili pokušali bijeg, naravno, uz određena jamstva i ograničenja.

Razlozi liberalizacije vjerojatno su višestruki. Prvo, države iz kojih dolaze okrivljenici sada su Sudu znatno korektniji partneri, nego je to bio slučaj prije koju godinu. Sud je, dalje, bio izložen opravdanim kritikama da okrivljenici predugo u pritvoru čekaju suđenje. Do toga je dolazilo i zbog objektivne nemogućnosti tužiteljstva i Suda da »servisiraju« veći broj tekućih predmeta, ali i zbog nedovoljne pripremljenosti pojedinih predmeta u kojima je bila nužna »istraga nakon istrage«. Puštanje okrivljenika koje Sud ocjenjuje kao nekonfliktne, uz suradnju pojedinih država u nadzoru okrivljenika, otupljuje oštricu prigovora. Osim toga, i državama odgovara da okrivljenici ostanu na slobodi, jer to otupljuje oštricu napada onih koji se protive suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom.

- Sasvim sigurno jest. Individualizacija tretmana okrivljenika tijekom postupka, individualizacija njegove krivnje i eventualne presuđene kazne te njenog izvršenja trebala bi biti sastavni dio svakog kaznenog postupka, pa i pred Međunarodnim kaznenim sudom. Sigurno je da novija praksa u vezi s pritvorom širi mogućnosti individualizacije. Ona znači da će neki okrivljenici biti pušteni braniti se sa slobode (po različitim uvjetima), a da drugi to neće moći. Odluka će ovisiti o osobnim svojstvima okrivljenika, kaznenom djelu, ali i o »vanjskim« okolnostima od kojih mi se presudnom čini spremnost matične države na suradnju sa Sudom.

- Moglo bi se tako reći. U početku rada tužiteljstvo i Sud s manje su sluha osluškivali reakcije pojedinih država i javnosti, vjerojatno zato što u početku nisu bili motivirani na fleksibilnost, jer ni države nisu surađivale. Sad, međutim, kad s priličnom vjerojatnošću može vjerovati da određene države neće prekršiti obveze što su ih preuzele u vezi s osiguranjem da će okrivljenik doći pred Sud, ili da neće tolerirati ili čak pomagati uništenje dokaza, Sud i tužiteljstvo mogu prihvatiti pragmatična rješenja koja, poput puštanja na slobodu nekonfliktnih okrivljenika do suđenja, očito svima odgovaraju.

- Upravo suprotno. Dajući jamstva, Hrvatska zapravo preuzima dio posla koji bi inače, da je dio neke suverene države, trebao obavljati sam Sud. Poznato je, međutim, da na području neke države Sud nema odgovarajućih operativnih mogućnosti. Sud ne može neposredno nadzirati okrivljenika koji je pušten na slobodu i u slučaju potrebe poduzeti potrebne mjere, uključujući eventualno uhićenje. Takvo što on mora prepustiti nadležnim tijelima neke od država i očito je da će to učiniti samo u odnosu na državu u čiju suradnju ima povjerenja.

• Kako procjenjujete daljnji razvitak haaških procesnih normi?

- Haaški sud vrlo redovito, mnogi smatraju i prečesto, mijenja svoj Pravilnik o postupku i dokazima. Dvadesetak dosadašnjih izmjena neki karakteriziraju kao dokaz slabosti normativnog uređenja rada Suda, a drugi kao normalnu reakciju na činjenicu da je Statut izrazito slabo normativan i da pionirska praksa Suda nužno mora svoja iskustva pretočiti u norme. Tendencija koja se očituje u svim dosadašnjim promjenama može se ponajviše okarakterizirati kao težnja da se ojača položaj okrivljenika i ubrza postupak. Bilo je, međutim, i promjena koje uređuju suradnju Suda i država, način izvođenja dokaza i neka druga važna pitanja. Većina promjena je poboljšanje u odnosu na dotadašnje stanje, ali bilo je i onih o kojima postoje ozbiljne dvojbe, poput pravila 92.bis, koje uređuje dokazivanje putem pisane izjave svjedoka. Očekujem da će razvoj slijediti prije spomenutu tendenciju i da će doći do jače interakcije između Pravilnika o postupku i dokazima ICTY-ja i rješenja koja se pripremaju za stalni Međunarodni kazneni sud.