Dražen Budiša postigao je ono do čega mu je stvarno bilo stalo: ulazi u Vladu i postaje premijerov zamjenik. Od drugih najavljenih kadrovskih pretumbacija odustaje, zasad. Najviše zato jer je, pokušavajući čistku realizirati slonovskom delikatnošću, izazvao kontraefekt i stranku skoro doveo do raspada. Sada mu treba vremena za njeno konsolidiranje. Ali ni Ivica Račan nije praznih ruku: Goran Granić ostaje u Vladi, na mjestu potpredsjednika. Saopćavajući jučer novinarima radosnu vijest, premijer reče da je tijekom razgovora vrlo zadovoljan.

Razloga za zadovoljstvo nema ni s obzirom na uzroke krize koja bi se, izgleda, privremeno, mogla zatvoriti. Vladajuća je koalicija, i po ocjeni njenih sudionika, bila dovedena u dosad najtežu situaciju, zemlja na rub prijevremenih izbora, a zašto? Po onome što kane promijeniti, samo zato da bi lider HSLS-a, koji se kleo kako želi biti isključivo šef stranke i saborski zastupnik, mogao skliznuti na važno mjesto do-premijera. Što očekivati od ljudi koji su kadri proizvesti krizu nizašto, koji su spremni »bjesomučno rušiti stupove koalicije ne vodeći računa da se i sami mogu naći pod ruševinama«?

Optimisti smatraju da šef HSLS-a više neće tako divlje ljuljati brod u kojem i sam sjedi, štoviše sudjeluje u kormilarenju. Ali u vladajućoj petorci kohezija je nikakva, međusobna rivalstva ogromna. Ogromne su i političke razlike. Ogroman je, čini se i nepremostiv, problem i činjenica da se politička klasa sve više pokazuje zarobljenikom svojih, osobnih i grupnih, interesa. Sve se pogubnije zapetljava u vlastitu nekompetenciju, prizemnost i mizeriju. Trećesiječanjsko partnerstvo počinje funkcionirati kao neprijateljstvo i ta se činjenica upravo postignutim dogovorom neće ukinuti ni promijeniti.

Političari sada vjerojatno očekuju padanje nacije u ekstazu, očekuju da se njihovo navodno pomirenje nagradi pljeskom i ovacijama. Ali ništa od toga. Javnosti je zapravo puna piksa i gotovo joj je svejedno. Zlatko Tomčić ovih dana konstatira da »hrvatski narod mrzi političare«. Vladajuća je petorka, prije dvije godine, dočekana s ushićenjem i plebiscitarnom podrškom, kao obećanje drugačije i bolje Hrvatske. Danas ih prati indignacija i ravnodušnost. Kao što reče Zvonimir Berković, hrvatska politička elita doživljava katastrofu. Rušeći jedni druge, svi se strovališe u blato. Najava pomirbenog kompromisa u tom pogledu ništa bitno neće promijeniti. A za ozbiljnije promjene oni nemaju kapaciteta.