Nedopustivo je da izvješće Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava selektivno obrađuje ljudska prava u Hrvatskoj, kao što je urađeno u posljednjem izvješću te međunarodne nevladine organizacije za 2001. godinu

Samo djelomično je ispravan zaključak Helsinškog odbora da je povratak izbjeglica, prognanika i raseljenih osoba i dalje jedno od ključnih područja povreda ljudskih prava u Hrvatskoj, jer isto tako ključno područje povrede ljudskih prava odnosi se na ulogu glavnih urednika medija, trenutne koalicijske Vlade, predsjednika Republike i parlamentarne oporbe.

Nije problem samo povratak imovine srpskih izbjeglica, nego i hrvatskih prognanika i raseljenih osoba iz BiH u Hrvatskoj, koje je Tuđmanova politika u jeci stvaranja etnički čistih prostora u BiH nasamarila i smjestila ih u stambene objekte hrvatskih državljana srpskog porijekla iz kojih sada Hrvati trebaju iseliti, iako se Srbi iz tzv. “Republike Srpske” ne iseljavaju iz stambenih objekata bosanskih Hrvata. Sukrivac za nehumanu politiku prema ljudima snosi i današnji premijer RH Ivica Račan koji je odmah po povratku Tuđmana iz Karađorđeva bio od prvog predsjednika Republike Franje Tuđmana upoznat sa dogovorom Milošević-Tuđman o podjeli Bosne i Hercegovine. Kao tadašnji oporbeni čelnik s najviše oporbenih klupa u Saboru Ivica Račan se nije djelatno, čak ni verbalno, suprotstavio “humanim preseljenjima”, kakvo je Tuđman dogovorio i sa jugoslavenskim predsjednikom Dobricom Ćosićem. Stoga će izvješće Helsinškog odbora i za 2002. godinu biti slično jer su u radu stambenih komisija “ostali isti protagonisti hadezeove vlasti”, kako stoji u izvješću Helsinškog odbora, u kojemu nedostaje nastavak rečenice “i bivše sdpeove oporbe – današnje vlasti”, jer lokalna razina ne smije bez nacionalne razine ni mrdnuti, a kamoli nešto raditi na svoju ruku.

Zaključak Helsinškog odbora “da su mediji mnogo slobodniji” predstavlja farsu, jer kad bi mediji u Hrvatskoj bili slobodni onda bi pored Ivice Račana i Ivića Pašalića na Hrvatskoj televiziji smio nastupiti i Dobroslav Paraga. Međutim, prošle 2001. godine predstavnik demokratske oporbe, predsjednik Hrvatske stranke prava 1861. nije smio imati ni jednu sekundu nastupa na nacionalnom državnom mediju, TV i Hrvatskom radiju. Stoga postavljamo pitanje dru. Žarku Puhovskom o kakvoj je to “medijskoj slobodi” riječ ? Osim toga, gdje su ljudska prava onih Hrvata koji od 1993. ne mogu legalnim putem – putem institucije hrvatskog pravosuđa doći do svoje otete i zabranjene Hrvatske stranke prava, upravo one stranke koja je za vrijeme predsjedavanja Dobroslava Parage postavljala kamen-temeljac pravnoj državi, demokraciji i ljudskim pravima. Primjerice, dok je 1992. godine HSP tražila od hrvatskog vrhovništva uvođenje financijske policije (uslijed, tada već uznapredovale pljačke bivše nacionalizirane imovine), kako bi se uveo red u privatizaciji i plaćanje poreza, Vlada Ivice Račana (SDP) ju je ukinula, valjda zato što je pljačka u privatizaciji privedena svome kraju – nema se više što opljačkati.

Očekujemo od vodstva Hrvatskog Helsinškog odbora da ovogodišnje izvješće korigira u smislu gore navedenih činjenica, a da u izvješću za 2002. godine ne zaboravi naglasiti medijsku neslobodu u Hrvatskoj, jer i ove godine Dobroslav Paraga (HSP 1861.) ne smije, niti će do kraja ove godine smjeti nastupiti u političkim emisijama Hrvatske radio-televizije. U tisku stanje nije ništa bolje. Glavno da se u medijima objavljuju žalopojke Ivića Pašalića o tome da se nad njim vrši medijski linč jer Ivić Pašalić je hrvatska alternativa i budućnost, barem po tome kako ga tretiraju premijer Račan i Predsjednik Stipe Mesić.