Vjesnik: 06. 03. 2002.

Koga duša boli za 10, a koga za 100.000 kuna

Zakon o javnom priopćavanju kaže da će suci, odlučujući o naknadi štete, voditi računa o odgovornosti nakladnika, značenju povrijeđenoga dobra i jakosti pretrpljene boli ili straha / Sudac ne smije dosuditi naknadu ako težnje za novcem nisu spojive s društvenom svrhom presude / Smije li visina naknade za štetu koju je medij počinio građaninu - ukinuti medij? Ni slučajno, ali bi se moglo dogoditi u slučaju »Ferala«

ZAGREB, 5. ožujka - Vijest kaže da je splitski tjednik »Feral Tribune« izgubio sporove s Maricom Meštrović i odvjetnikom Željkom Olujićem, kojima je uime naknade štete dosuđeno ukupno 200.000 kuna. Jedna druga vijest, prekooceanska, kaže da State Department zamjera Hrvatskoj što na sudovima stoji neriješenih 1200 predmeta u kojima su tužena strana mediji i novinari, jer su svojim radom nanijeli duševne boli tužiteljima.

S obzirom na to da su presude dovele do blokade računa redakcije Feral, što dovodi u pitanje sljedeće izdanje (možda i sljedeća), lako je zaključiti što bi se dogodilo da je onih 1200 predmeta (koje spominju Amerikanci) procesuirano. Novinarstvo bi u Hrvatskoj možda bilo svedeno na »Narodne novine«.

Zahtjeve za naknadom štete zbog duševne boli nanesene objavom nekoga sadržaja koji je podnositelja bacio u depresiju rješavaju suci parničari. Nitko od njih ne želi javno govoriti o kriterijima po kojima je jedna bol prestala nakon 10, a druga tek nakon 100.000 dosuđenih kuna. Krivičari se pak u to ne žele miješati, oni samo rješavaju eventualnu kaznenu odgovornost novinara, a za novac upućuju stranke u građansku parnicu.

Zakon o javnom priopćavanju, u 22. članku, stavak 7. kaže da će suci, odlučujući o naknadi štete, voditi računa o odgovornosti nakladnika, značenju povrijeđenoga dobra i jakosti pretrpljene boli ili straha. I dalje, sudac mora ocijeniti cilj koji se naknadom želi postići, nakladu i slušanost/gledanost programa na kojem je objavljena bolna vijest. Zaključno, sudac ne smije dosuditi naknadu ako težnje za novcem nisu spojive s društvenom svrhom takve presude.

Je li u presudi za dva slučaja u dva procesa sud vodio računa o napucima Zakona o javnom priopćavanju? Oklada vrijedi - nije.

Evo nekoliko usporedbi iznosa od 200.000 kuna s policom osiguranja auta u kojoj se, za slučaj smrti, isplaćuje 70.000 kuna, a trajnoga invaliditeta 145.000. Ili, dosuđenih 7000 kuna novčane naknade za dijete ubijeno u prometu. Ili...

I bez otvaranja daljnjih usporedbi što to jest naknada štete, samo detalj: hrvatskom inovatoru kojeg je njegovo poduzeće »3. maj« iz Rijeke oštetilo za milijunske dolarske iznose, Sud za ljudska prava u Strasbourgu dosudio je 30.000 kuna naknade.

Dvije su stvari bitne: razmjeri dosuđenih naknada i poštivanje zakona. Jesu li odštete dosuđene Marici Meštrović i odvjetniku Olujiću u razmjeru s obećanim kriterijima iz Zakona o javnom priopćavanju? Ni slučajno. I čemu uopće Zakon o javnom priopćavanju ako se duševne boli pojedinaca mogu mjeriti s »boli« koju izaziva blokada jednog medija i njegovih uposlenika, plus članovi obitelji.

Ni jednim slovom ne braneći moguće novinarske brljavosti ipak tu stvari ne štimaju. Jer, suđenja za naknadu štete moraju biti vođena po hitnom postupku. Tekst o Marici Meštrović objavljen je 1993., o Olujiću 1998. godine. Je li to ta hitnost i ima li dosuda 200.000 kuna ikakve veze s ironijom s kojom se sudska ažurnost spominje.

Vlado Rajić