Hrvatska ima sličan problem, samo su ljevica i desnica s obzirom na vlast promijenile uloge. Danas Berlusconijeva vlada cijelu Italiju brutalno, gušeći medijski pluralizam, upreže u ostvarenje svojih osobnih i grupnih interesa, baš kao što se HDZ ponašao u Hrvatskoj. Talijanske opozicijske lijeve stranke posvađane su, baš kao i hrvatska vladajuća koalicija, navodno, lijevog centra. Javnost u Hrvatskoj također osjeća da zemlja srlja u katastrofu, da političke stranke, ni one na vlasti ni u opoziciji, nisu na visini zadatka. Ali u Hrvatskoj nema pobune, nema poziva na otpor. Javnost je konsternirana ponašanjem političara, ali kao prikovana prati njihova cirkuska premetanja. Pamet Hrvatske ili se s gađenjem povlači ili se iscrpljuje u jamranju. Ponovo je na djelu glasovita hrvatska šutnja.

Politika nije isključivo stranačko leno niti su izbori jedina prilika da javnost odlučuje o politici. Pogotovo u uvjetima krize šutnja je nedopustiva i sramotna. Intelektualna Hrvatska reći će kako se nema prilike oglasiti. Nitko je ništa ne pita. Ali to je najčešće izgovor jer joj se ne da inkomodirati. Hrvatski intelektualci priliku sami moraju izboriti. S razlogom se može govoriti i o činjenici da se hrvatska pamet proteklih godina nije pokazala baš pametnom. Da se kompromitirala sluganskim odnosom spram politike. Postoje ipak snage koje se nisu uprljale nečasnim savezništvima. Koje su ozbiljne i odgovorne.

Upravo pokrenuta tribina Novog lista, s naslovom »Kamo ide Hrvatska«, zamišljena je kao govornica tih, dosad prezrenih i na marginu gurnutih, intelektualnih potencijala zemlje. Potrebno je mobilizirati pamet društva, da nam ne bi glupost određivala budućnost. Pozvati da o politici govore kreativci, jer se samo tako može oduprijeti navali političkih destruktivaca. Perspektive Hrvatske zasjenjene su sitnim, kapricioznim i jalovim svađama hrvatskih političara. Njihova su prepucavanja cijelo nebo zaklonila. A ni inače, dok su u miru, perspektive nisu sposobni otvarati. Vrijeme je za one koji to mogu.

Više od novih izbora Hrvatskoj bi trebali novi ljudi. Politička je elita na različite načine korumpirana i potrošena. Ali u tom se pogledu ne može očekivati dar s neba. Masovno je nezadovoljstvo potencijalna energija, samo je njenu raspršenost potrebno sabrati, artikulirati i usmjeriti. Netko bi i ovdje morao reći: Basta! Građanska bi Hrvatska morala znati da je to njena bitka. Zar da budućnost zemlje određuje natezanje oko toga što je Račan rekao Budiši i što Budiša može tolerirati Račanu? Većinska Hrvatska spram takvog ponašanja osjeća gađenje. Ali takvoj se perspektivi potrebno oduprijeti. Izaći iz šutnje prvi je znak pružanja otpora.