»Zloporabu prava u kaznenom postupku mogu počiniti svi njegovi sudionici«, rekao je Marijan Svedrović, sudac Vrhovnoga suda s iskustvom odvjetnika. »U suđenju tzv. gospićkoj skupini u javnosti se aludiralo na nesposobnost suda da parira opstrukcijskim taktikama obrane u procesu«, podsjetio je dr. Davor Krapac, profesor i dekan Pravnog fakulteta u Zagrebu. Novoimenovani sudac Vrhovnog suda Damir Kos s praksom županijskog suca tome je dodao: »Suci u zakonu nemaju dostatni instrumentarij kojim bi zapriječili zloupotrebe postupovnih pravila koje se pred njima, na glavnoj raspravi, zbivaju«.

I dok se na općoj razini raspravljalo o potkradanju pravde, sudska praksa gotovo svakodnevno ukazuje na to isto, ali konkretno.

Drugi se primjer tiče osporavanja hrvatskih pravnih normi kad one imaju međunarodno porijeklo. Ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom je izvedenica hrvatskog članstva u UN-u i sukladno tome, priznate ovlasti Vijeća sigurnosti koje je i osnovalo sud u Haagu. Osporavanje te ovlasti i suradnje dogodilo se u parlamentu koji je spomenutu zakonsku obvezu i izglasao.

Četvrti se primjer tiče istražne faze istoga predmeta tijekom koje su branitelji pukim slučajem saznali za susret tadašnjeg istražnog suca Radovana Ortynskog i jednog od osumnjičenika, iako postoji procesna obveza da odvjetnik prisustvuje ispitivanju svog branjenika. Kad je, zbog sumnje da su dokazi u remetinečkom slučaju prikupljani i nezakonito, Ortynskom javno spočitnuto da je zbog toga iz spisa »Remetinec« izdvojeno oko 2000 stranica, podatak nije osporen, ali je sudu tužen novinar koji je tu ocjenu s javne tribine prenio na stranice glasila.

No, profesor Krapac iz zakonodavne povijesti izvlači podatak da je sve do danas u našem zakonu nemoguće pronaći odredbu kojom bi se zahtjev za izuzećem suca, na primjer, sankcionirao odbacivanjem ako je očito da je podnesen samo zato da minira postupak. Ovdašnje je kazneno zakonodavstvo čak do kasnih sedamdesetih bilo naslonjeno na parnični postupak (?) jer je sudac civilist imao pravo spriječiti poigravanje stranaka dužinom postupka.

Sudac Svedrović još je precizniji pa moguće zloporabe koje sudac može počiniti u kaznenom postupku svodi na konkretno. Je li zloporaba ako istražni sudac otvori istragu u trenutku kad je sumnja utemeljena na indicijama, a ne dokazima? Nije li to isto i u slučaju kad se istražni sudac i državni odvjetnik slože da ne vode kaznenu istragu samo zato što nisu prikupili dovoljno dokaza za podizanje optužnice? Sudac Svedrović pita je li zakonito kad istražni sudac odbije izvođenje nekog dokaza koji predlaže okrivljenik, samo zato što nema vremena ni za izvođenje dokaza koje mu predlaže tužiteljstvo.

Damir Kos nabrojio je moguće manipulacije procesnim pravima obrane. Odvjetnici često podnose zahtjev za izuzećem suca ili sudskoga vijeća jer dobro znaju da sud svaki takav zahtjev mora obraditi i – potrošiti vrijeme na tu obradu. Često se koristi i oduzimanje punomoći branitelju, jer svaki novi odvjetnik, voljom optuženika ili po službenoj dužnosti, traži vrijeme za upoznavanje sa spisom.

Sudac Kos nije spomenuo, ali se iz sudskih izvještaja dobro zna s koliko je upornosti optuženi Tihomir Orešković kalkulirao s odvjetničkim sastavom, izuzimajući advokata Željka Dumančića u korist Željka Olujića i Bosiljka Mišetića. Dugo se vrtjela i priča o odvjetnicima Miroslava Kutle, posebno nakon što je cijela priča, osim Ante Nobila i Rajka Mlinarića, obuhvatila i Mirka Batarela, odvjetnika upetljanog u priču o kumstvu s državnim odvjetnikom Ortynskim i naglim puštanjem iz pritvora optuženog tajkuna.