Laž je postala velika gospodarica svijeta, zato su izdana sva ljudska prava, zato se moćni dodvoravaju moćnima, zato slabi i obespravljeni nemaju zaštite i ne dolaze do pravde. I to je iskustvo prošlosti i sadašnjosti. Jaki misle da imaju pravo biti tlačitelji, a slabima je dužnost da budu potlačeni, rekao je kardinal Kuharić u uskrsno-korizmenoj poslanici, 1995. godine / Od dolaska na čelo zagrebačke nadbiskupije, 1970., Kuharić je znao da nastavlja putem dvojice značajnih predšasnika: kardinala bl. Alojzija Stepinca koji ga je i zaredio za svećenika u srpnju 1945., i kardinala Franje Šepera, koji je s mjesta zagrebačkog nadbiskupa 1969. otišao u Rim na čelo Kongregacije za nauk vjere

ZAGREB, 11. ožujka - Otišao je kardinal Franjo Kuharić. Čovjek koji je vodio Crkvu u Hrvata u sudbonosnim danima borbe za opstanak hrvatske države i bio duhovno svjetlo hrvatskog naroda u tim najtežim trenucima novije hrvatske povijesti. Ne, nije on bio ikona samo katoličkih vjernika, već moralni svjetionik svih iskrenih humanista i domoljuba. Jer kardinal Kuharić je ne jednom svojim javnim istupima, poslanicama, propovjedima, apelima domaćoj i svjetskoj javnosti te pismima političarima i diplomatima potvrdio svoju nepodijeljenu opredijeljenost za mir, ekumenizam i međureligijski dijalog, bratstvo među narodima i ravnopravnost među svim ljudima. Koliko god je bio domoljub i nesumnjivo pobornik ostvarenja stoljetnog sna o samostalnoj hrvatskoj državi, kardinal Kuharić je ostao dosljedan borac protiv rata i postojani zagovornik mira.

»Ovo se naše stoljeće, kao nijedno u povijesti, uzdiglo svojim znanjem i tehnikom sve do zvijezda. U moralnom i duhovnom pogledu udaljilo se od Boga u svojoj samodopadnosti u tolikim razmjerima kao nijedno prije njega. U ovom stoljeću na moralnom području nastajala je tolika pomutnja da se niječe grijeh, da se izvrću moralne vrijednosti, da se zlo proglašava dobrom, a dobro zlom«, upozorio je u svojoj poruci u listopadu 1991.

Duboko je suosjećao s patnjama svih, pozivao je na pomoć prognanima i unesrećenima, osuđivao zločine i osvete, od međunarodnih čimbenika tražio zaustavljanje rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Dosljedno je osuđivao svaki zločin uvijek iznova ponavljajući: »Postoji moralno pravo da čovjek brani svoj život i svoje pravo, ali samo u granicama etičkih normi. Nikada nije dopušteno činiti zločin protiv tuđeg života, protiv tuđe imovine, protiv dostojanstva drugoga. Stoga mi osuđujemo svaki zločin, tko god ga učinio!«. No, isto tako nije se ustezao pred međunarodnim političkim moćnicima koji su uporno tražili »ravnotežu krivnje« zaraćenih strana, ukazati na žarište ratnog požara: »Poznato je cijelom svijetu da je ovaj bezdušni rat nasilje protiv svih tih prava i da ga je potakla osvajačka politika vođa jednog naroda da se proširi teritorij na račun drugih naroda...«

Stoga, njegovo zalaganje za mir bilo je bezuvjetno i zalaganje za pravednost, jer za Kuharića pravedan mir nije bio moguć bez pravednosti. O tome je u korizmeno-uskrsnoj poslanici iz 1995. rekao: »Laž je postala velika gospodarica svijeta, zato su izdana sva ljudska prava, zato se moćni dodvoravaju moćnima, zato slabi i obespravljeni nemaju zaštite i ne dolaze do pravde. I to je iskustvo prošlosti i sadašnjosti. Jaki misle da imaju pravo biti tlačitelji, a slabima je dužnost da budu potlačeni«.

Kuharić je kao zagrebački nadbiskup iste godine izabran i za predsjednika Biskupske konferencije Jugoslavije. Na tom mjestu je ostao sljedećih 20 godina budući da je bio biran na četiri uzastopna petogodišpnja mandata. Na čelo Crkve u Hrvata stupio je neposredno uoči Hrvatskog proljeća, prošao s njome kalvariju rata, dočekao na njenom čelu prvi posjet jednog pape Hrvatskoj, u rujnu 1994. kada je Ivan Pavao II. došao u pohod u povodu 900. obljetnice zagrebačke nadbiskupije. Kuharić je u listopadu 1998. doživio još jedan Papin posjet, sad već kao nadbiskup u miru. Navršivši 75 godina, Kuharić je u listopadu 1997. službu nadbiskupa zagrebačkog predao sadašnjem nadbiskupu mons. Josipu Bozaniću.

Posljednjih godina živio je povučeno i nije se mnogo izlagao istupima u javnosti. U međuvremenu je u nekoliko navrata bio na bolničkom liječenju zbog srčanih problema. Na jednom svom predavanju koje je prije nekoliko godina održao studentima Elektrotehničkog fakulteta, tad već umirovljeni nadbiskup Kuharić, rekao je: »Svaki put kad se nađem pred čovjekom zanijemim, kao pred velikom tajnom!« I time kao da je razotkrio izvor svoje snage da nepokolebljivo služi Bogu i čovjeku, Crkvi i domovini, kroz više od pola stoljeća svog svećeništva. Jer za nj je svaki čovjek bio bližnji i to je bio motiv njegova rada i njegova života.

Nakon odlaska njegove uzoritosti kardinala Franje Šepera u Rim za prefekta Kongregacije za nauk vjere 1969. godine, bio je imenovan apostolskim administratorom zagrebačke nadbiskupije. Zagrebačkim je nadbiskupom imenovan 16. lipnja 1970. Iste godine u rujnu izabran je za predsjednika Biskupske konferencije Jugoslavije s mandatom na pet godina. Za istu je službu bio biran i za drugo, treće i četvrto petogodišnje razdoblje.

Na konzistoriju 2. veljače 1983. sveti otac Ivan Pavao II. imenovao ga je kardinalom Svete Rimske Crkve. Bio je član Kongregacije za kler, Kongregacije za bogoštovlje te Rimske komisije sv. Ćirila i Metoda. Od 1994. izabran je i za redovnog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Umirovljen 5. srpnja 1997. Službu nadbiskupa predao je 4. listopada 1997. Umro je u Zagrebu 11. ožujka 2002.