I straga o tome kako su Miloševićevi transkripti dospjeli u medije okončana je, ali rezultati javnosti nisu saopćeni, a, kako stvari stoje, neće ni biti. Šef države i premijer obaviješteni su o tome tko je i kako provalio strogo čuvanu tajnu i Hrvatskoj napravio nepopravljivu štetu. Ali gotovo se sa sigurnošću može prognozirati da će krivci proći nekažnjeno.

U hrvatskim tajnim, vojnim i policijskim službama – to je poznato – vlada veliki nered. Da je zbog nereda nemoguće očekivati djelovanje pravne države – to je također poprilično jasno. Sada se mnogo očekuje od dugo premetanog i pretresanog Zakona o sigurnosnim službama. Ali zakon daje tek okvir. Zakoni neće promijeniti ništa ako se u delikatnim vojno-policijskim strukturama, za razliku od nerada i nereda, pritišću i kažnjavaju oni koji teže redu i zakonitosti.

Nekoliko primjera u posljednje vrijeme upućuju na zaključak da je i Račanova »pravna država« poput mreže koja propušta krupnu, a lovi samo sitnu ribu. Girice. Policajac koji je napisao, kasnije u jednim novinama objavljeni, izvještaj o slučaju bivšeg zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, izložen je teškom šikaniranju. Bandić je, prema tom dokumentu, bježao i policiji je nudio mito. Kasnije su ti, po SDP-ovu perjanicu kompromitirajući detalji izbačeni iz prijave. Policija ne istražuje kako je došlo do prekrajanja izvještaja, ali mladi je policajac suspendiran, osobno ga isljeđuje načelnik Odjela za suzbijanje terorizma i organiziranog kriminala, a ministar Lučin objavljivanje zapisnika s Bandićeva očevida nazvao je »curenjem informacija bitnih za nacionalnu sigurnost«.

Neugodnosti su doživjeli i policajci koji su zbog prometnog prekršaja pokušali zaustaviti ministra Radimira Čačića. Ovome nije bilo dosta da se, uhvaćen u prekoračanju brzine, policiji obratio svisoka: »Ja sam ministar Čačić, zar me ne poznaješ«, a svome je vozaču naredio neka vozi dalje. Ne, ministar se naknadno zapanjujućim pismom požalio ravnatelju policije i svom kolegi, ministru unutarnjih poslova. Intervenciju policije protumačio je kao »nepoštivanje funkcije ministra«: »Pokazavši policajcu ministarsku iskaznicu, upozorio sam ga da nemamo vremena za zlonamjerne provokacije i naredio vozaču da nastavi put«, piše Čačić Lučinu.

Sindikat policije tvrdi kako dotičnom nije prvi put da se na policiju ne osvrće, kad ga pokušaju zaustaviti »nakon počinjenog prometnog prekršaja, bilo u službenom ili u privatnom vozilu«. A nije Čačić jedini koji se tako ponaša. »Postavlja se pitanje kako može država funkcionirati kao pravna kad se oni koji je vode ne pridržavaju elementarnih zakona, nego ih svjesno ignoriraju«, kaže prvi policijski sindikalac Dubravko Jagić te zaključuje da se zbog takvih slučajeva policajci »boje raditi svoj posao, jer se u ovoj državi više ne zna tko je tko i tko koga gdje ima«.

Za provaljivanje Miloševićevih stenograma navodno je osobno odgovoran jedan ministar. Zato sankcije ne treba očekivati. Za jednako velike greške nisu odgovarali ni Lučin ni Linić, da benignije primjere ne spominjemo. Da sadašnja vlast u naslijeđenom, Tuđmanovom ciljanom kaosu nije uspjela još sve cakum-pakum srediti – to bi im se još i moglo razumjeti. Ali sada je već jasno da se red opet eventualno trenira tek na malima.