U svakom vrtiću možemo naći neko dijete, koje u nekom od napadaja razmaženosti počinje uporno tražiti igračku kojom se tog časa igra Branko ili Maja ili stoličicu na kojoj sjedi Zoran ili Ivana.

Međutim, pametne tete u vrtiću znaju da u takvu slučaju nema popuštanja, pa unatoč djetetovoj ciki i kriki ili bacanju po tlu, ne dopuštaju razmažencu da ostvari što je naumio.

Tako je to kod trogodišnjaka u vrtićima, ali, nažalost, ne i u našoj vladi, koju smo s toliko nade i očekivanja izabrali i s toliko strpljenja do sada podržavali.

Gospodin Budiša, koji je prigodom izbora 3. siječnja 2000. godine izričito odbio bilo kakav pričuvni položaj u vlasti, vjerojatno apsolutno siguran u svoju pobjedu na predsjedničkim izborima, trpio je, eto, tu silnu nepravdu nešto više od godinu dana, da bi tada krenuo u svoj pohod zadobivanja funkcije koju, očito, smatra primjerenom svojim sposobnostima, radnom elanu i radnim navikama.

Ponašajući se poput pretile žene koja na modnoj reviji odabire odjeću najtanje manekenke, uvjerena da će i ona u toj odjeći zablistati istim sjajem, gospodin je Budiša odlučio postati zamjenikom premijera, i to po svaku cijenu.

Ali nije to, dakako, sve što gospodin Budiša želi. On želi obavljati i sve funkcije koje je obavljao gospodin Granić, ne, dakako, stoga što vjeruje da bi on to sve znao, mogao i htio raditi nego samo zato da se sve to oduzme iz sposobnih i radišnih ruku gospodina Granića.

Već će Budiša zatražiti i, dakako, dobiti pomoć ako mu bude (a bit će) potrebna. Dovest će on još neke pomoćnike da mu pomognu u tim zahtjevnim poslovima, a promijenit će ako i kad to zaželi i još pokojeg ministra koji se drznuo raditi u skladu s prihvaćenim programom Vlade.

U njegovoj čudnovato osvetničkoj opsesiji ne zabrinjava ga ni što narod koji mu je vjerovao gleda i prepoznaje to neprimjereno ponašanje kao golu borbu za vlast i moć.

Dakle, nije istina ono što je većina čula i vidjela nego je istina ono što nam kažu liberali, jer oni to znaju. Partija je uvijek u pravu, rekli bi neki prošli ljudi.

Zapanjujuće su i izjave nekih političara koji kažu da smo »svi taoci jednog čovjeka«, ne misleći pritom na gospodina Budišu, što bi bilo točno nego na gospodina Granića, koji ništa ne čini kako bi nas učinio svojim taocima.

Tete u vrtiću, naučene na razmažene zahtjeve, ne strepe zbog ispada takve djece niti se njima daju na išta prisiliti. Ali naša vlada čini upravo to: popušta nezajažljivim prohtjevima čovjeka koji će svakog tjedna izmisliti neki novi zahtjev ili prigovor radu vlade ili nekom njenom članu.

Zašto samo tolika strepnja od prijevremenih izbora, kad će oni ionako biti nužni i neizbježni? Neće se moći surađivati tako da se bez obrazloženja smjenjuju vrijedni ljudi, neće se moći raditi ako vlada bude stupala na bubnjeve gospodina Budiše niti udovoljavati promjenama koje će on ubrzo predložiti.

Uvrijeđeni odlasci tipa »uzimam svoje krpice i idem« blokirat će vladu svaki put kada stajališta gospodina Budiše ne budu potpuno i promptno prihvaćena.

Ne samo da u tom slučaju nije riječ o čvrstu braku nego je potpuno nejasno zašto bi za taj razvod trebao biti kriv itko osim bračnih partnera.

Ako članovi HSLS-a ne mogu ostati ujedinjeni na svom programu bit će da nešto nije u redu s njihovom motivacijom, a možda i s programom, ali se time nikako ne bi trebala baviti cijela Hrvatska.

Premijer ne bi smio popustiti Budišinim zahtjevima i time potkrepljivati njegovo nerazumno ponašanje. Sve što bi se dogodilo da zauzme čvrsto i jasno stajalište, koje Budiši nudi neke manje ustupke prema načelu »Uzmi ili ostavi«, dogodit će se i ako mu ovako bezrezervno daje sve što traži.

Autorica je sveučilišna profesorica psihologije u mirovini