Vjesnik: 13. 03. 2002.

Vrag je u sitnicama

Hrvatskoj u vanjskoj politici ide dobro jer s njom svi još imaju strpljenja i vjeruju joj kad je riječ o strateškim pitanjima. Tu smo jaki. Samo da nas ne zaskoče »sitnice«. O kojima ovisi hoćemo li uskoro u EU i NATO

BRUNO LOPANDIĆ

Hrvatska je prošloga tjedna na međunarodnoj pozornici doživjela dva lijepa trenutka. Prvo ju je Vilniuska skupina u Skopju podržala da što prije uđe u NATO, a zatim je predsjednik Europske komisije Romano Prodi u Veneciji, u velikom stilu, rekao kako očekuje da Hrvatska što prije uđe u Europsku uniju. To bi se, dodao je Prodi, Hrvatskoj moglo dogoditi prije nego nekim zemljama koje su već sad kandidati. U Veneciji i Skopju »pale« su velike riječi. Koliko zaista vrijede? Gotovo ništa.

Hrvatski je politički establishment uvijek imao problema s velikim riječima koje dolaze izvana. Ali ne zato što su iza njih neke skrivene namjere ili zakulisne igre nego zato jer ih nisu znali čitati. Osim toga, uvijek smo se voljeli baviti velikim stvarima, jer se i sami smatramo velikima i pametnima. Male stvari ponekad zaboravljamo. Sitnice nam nisu važne.

Hrvatskoj je bilo potrebno punih godinu dana da shvati zašto je lani od NATO-a dobila odbijenicu za uključenje u akcijski plan za članstvo (MAP). Radilo se o sitnicama: nedostajali su zakoni vezani uz obranu, obavještajne su službe bile u kaosu koji je ostavio HDZ, a u NATO-u su zabilježi i sitničave svađe Mesića i Vlade o ovlastima nad oružanim snagama.

Sve su to vrijeme iz Bruxellesa stizale velike izjave da je Hrvatska najnaprednija i najbolja u regiji. Samo što u MAP nismo mogli. Zaboravili smo ono što je lord Robertson dobro upamtio - Račan mu je rekao da Hrvatsku nikako ne sudi prema riječima nego prema djelima.

Od velikih strategija i promišljanja dakle nema ništa. Hrvatska može poslati stotine vojnika u međunarodnu borbu protiv terorizma, no to je neće odvesti u NATO. Vojsku mora reformirati, a njenu ulogu u društvu zakonski regulirati. Osim toga, mora poštivati ljudska prava i prava manjina. Zatim još mora pokazati da je ekonomski i politički stabilna zemlja. I tako, te sitnice... NATO je, zaboravlja se ponekad, prije svega politička organizacija.

Općenite i velike riječi mogu si priuštiti svjetski političari koji u načelu nemaju velikih problema, pogotovo kad govore općenito. Izjave i obećanja kasnije mogu malo preoblikovati.

Dogodilo se to nedavno Jugoslaviji. Iz Europske su joj unije, nakon Miloševićeva pada, obećavali mnogo toga, ponajprije gomile novca. U Jugoslaviju je pomoć doista dolazila, ali humanitarna. Za približavanje EU valja se baviti dosadnim sitnicama.

Zato je Prodi u Veneciji bio mnogo zanimljiviji od hrvatskog ministra za europske integracije Nevena Mimice. Dok se Prodi razmetao pohvalama i velikim planovima za Hrvatsku, Mimica je stalno dosađivao o sitnicama, o ispunjavanju nekih odredbi, o administraciji koja treba funkcionirati prema europskim mjerilima, važnoj ulozi rada županija i o tome kako bi se županije trebale reorganizirati prema europskim mjerilima da bi se iz Bruxellesa mogao dobiti novac za regionalni razvoj.

I Prodi se malo pozabavio sličnim banalnostima. Spomenuo je, začudo, obvezu suradnje Hrvatske i susjednih zemalja. U popis sitnica ulaze i suradnja s Haaškim sudom, donošenje ustavnog zakona o pravima manjima i sređivanje pravosuđa. Možda bi još bilo dobro da se u koaliciji napokon dogovore o politici prema BiH. Samo ne bi bilo dobro da poslušaju HSS i dogovore se u Saboru o proglašenju gospodarskog pojasa na moru. I tako ignoriraju preporuke hrvatske diplomacije koja im je već rekla da to baš nije dobra zamisao. Umjesto diplomacije, na svojoj bi strani u Saboru imali HSP.

Hrvatskoj u vanjskoj politici zapravo ide dobro jer s njom svi još imaju strpljenja. I dalje joj se vjeruje kad je riječ o velikim strateškim pitanjima. Tu smo zaista jaki. Samo da nas na kraju ne zaskoče »sitnice«. O kojima ovisi hoćemo li uskoro u EU i NATO.