ZAGREB, 14. ožujka – Još pregovori o petorci nisu skinuti s vrata ovdašnje javnosti, a glavni je akter krize Vlade pokazao svoje namjere. Možda i nehotice, iz kruga pobočnika bliskih predsjedniku HSLS-a Dražena Budiše procurila je informacija o njegovu prvom poslu nakon što u Banskim dvorima zauzme premijeru zamjeničko mjesto. Prvi posao zove se Haag i revizija Ustavnog zakona o odnosima sa Sudom za ratne zločine.

Nije to nikakvo čudo. Valja se samo sjetiti okolnosti pod kojima je prošloga ljeta Budiša privremeno otišao s čelnog mjesta koalicijskog HSLS-a. Bilo je to zbog Haaga, zbog zahtjeva za izručenjem osumnjičenih osoba, bilo je to zbog nezadovoljstva ishodom saborskog glasanja o Ustavnom zakonu s Haagom. I tada se Hrvatska bavila Budišom i njegovim ocjenama odnosa Hrvatske i Haaga, bez obzira na to što je ishod glasanja u Saboru morao biti pokazateljem većinskog shvaćanja u parlamentu. To što je »zbog neposlušnosti« prema stavu stranačkih foruma i onda ljuljao fotelje »svojih« ministara kod Račana, samo podgrijava uvjerenje da je baš Haag i razlog i cilj Budišinih vratolomija.

Zasad se revizija hrvatsko-haaških odnosa, iz perspektive HSLS-a, svodi samo na »namjerno zaboravljeno obećanje Vlade da će razmotriti prijedlog izmjene Statuta Haaškoga suda«. I pritom se naglašava zahtjev za promjenom ovlasti tužiteljstva Carle del Ponte u skladu s Rimskim statutom.

Stvari stoje malo drukčije i od predbačene »namjerne zaboravljivosti Vlade« i od uspoređivanja s rimskim dokumentom budućeg stalnog međunarodnog kaznenog suda. Budiša i njegovi ne znaju ili ne mare za česte susrete eksperata i Haaškog suda i domaćih fakulteta i učinke tih konzultacija. Jedan takav je, podsjećanja radi, održan prije petnaestak dana na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Hrvatski su stručnjaci bili jasni u kritici prakse i pojedinih statutarnih normi. Na primjer, zašto Haaški sud nezakonito izjednačava državljanstvo optuženika s njegovim entitetom.

Naravno, sa stajališta estradne politike to je pusta pravnička tirada. Možda, ali Statut Haaškoga suda je dokument prihvaćen u Vijeću sigurnosti i nije ga moguće mijenjati ni na kakvim rivama i trgovima, pa čak ni s govornice nacionalnog parlamenta. Valja reći da je na tim ekspertnim skupovima ponajprije nužno znati engleski, pa pravo, a tek potom imati mogućnost na pokoju politikantsku opasku. Na sreću, Hrvatska ima znalaca i u engleskom i u pravu, a na nesreću za Budišu, nijedan od njih nije pod njegovom stranačkom paskom. Treba li zbog oskudnih informacija o stvarnim hrvatskim utjecajima na haaška formalna zbivanja platiti visoku cijenu zaoštravanja u tim odnosima?

Zašto nije dovoljno što je, zbog primjedbi hrvatskih odvjetnika, dvaput popravljana optužnica protiv Ademija, što je u netom početom suđenju Naletiliću i Martinoviću gospođa Del Ponte također povukla iz optužnice nekoliko krimena?

Kako nije moguće da baš svaki sudac, odvjetnik, Carla del Ponte, profesor budu pod strogom Budišinom kontrolom, valja očekivati da će novi šef Vladinih koordinacija, prije no što krene u rat protiv Haaga, najprije naučiti ključne činjenice. Ima ih u arhivama i Vlade, Ureda za odnose s Haagom, Pravnog fakulteta. Nije to težak posao prekapati po arhivama, Budiša taj zanat dobro zna.