Dražen Budiša i HSLS ne moraju se više bojati da će SDP zatražiti od Sabora glasovanje o povjerenju Vladi i proizvesti novi rascjep među socijalnim liberalima. Zahvaljujući možda i Zlatku Tomčiću – koji je upozorio da će u tom slučaju podnijeti ostavku na dužnost predsjednika Sabora – premijer Ivica Račan odustao je od zamisli da budućnost Vlade rješava pred parlamentom. No, iznio je puno težu prijetnju, i to cijeloj petorki: da će u slučaju nove krize u koaliciji iskoristiti svoje ustavno pravo i sam podnijeti ostavku.

Ako bi Račan povukao takav drastičan potez, učinak bi bio isti kao da je pala Vlada. Prijevremeni izbori teško bi se mogli izbjeći, osim ako bi većina Sabora bila spremna podržati neku drugu vladu. Postoji mogućnost da u tom trenutku na scenu stupi šef države Stjepan Mesić i da umjesto raspisivanja izbora predloži mandatara koji bi oformio neku prijelaznu, nestranačku vladu, za vođenje države do redovitih parlamentarnih izbora za dvije godine.

Možda se upravo zbog toga posljednjih tjedana u novinama počelo pisati o dr. Mladenu Vedrišu kao Mesićevom kandidatu za premijera. Prema članku 115. Ustava, u slučaju da premijer ili vlada podnesu ostavku, šef države mogao bi predložiti mandatara, koji za sastavljanje nove vlade i za njeno predstavljanje Saboru ima najviše 30 dana vremena. Ako parlament ne bi u tom roku izglasao povjerenje novoj vladi, predsjednik Sabora dužan je o tome obavijestiti predsjednika Republike, a on mora odmah raspustiti Sabor i istodobno raspisati izbore.

Nestranačka vlada za Hrvatsku možda ne bi bila loše rješenje, ako bi je – radi obavljanja unaprijed dogovorenih reformskih poslova – zajedno podržali SDP i HDZ, ili saborska natpolovična većina. No, čini se da za takav ishod nisu zainteresirani ni SDP, niti HDZ, zbog posebnih stranačkih razloga. SDP u slučaju Račanove ostavke želi izbore i početi vladati iznova, u jednostavnijoj situaciji i s manje koalicijskih partnera. HDZ pak misli da sam ima dovoljno dobrih kandidata za novu vladu. Nestranački Vedriš HDZ-u nije nužan, jer ima Nikicu Valentića, Zlatka Matešu, Ivića Pašalića, Ivu Sanadera, Nadana Vidoševića i druge vlastite članove koji mogu biti premijeri.

Podrška nestranačkoj vladi mogla bi odgovarati HDZ-u samo ako bi Račan podnio ostavku ovoga proljeća, dok je HDZ još zaokupljen unutarstranačkim izborima i dok mu državni još ne odgovaraju. Takvu vladu mogao bi podržati i HSLS, jer bi to bilo elegantnije od izravne koalicije s HDZ-om. No, objema tim strankama to ne bi bilo politički korisno pred biračima, ako u tome ne bi sudjelovao i SDP. Konačno, vrijeme za vlade nacionalnog spasa je isteklo, jer se one rađaju u izvanrednim okolnostima, u ratnoj ili gospodarskoj krizi, a današnja je Hrvatska izašla iz prve, a čini se da izlazi i iz druge krize. Problem je samo to što država nema dovoljno visoke razvojne stope.

Sve kalkulacije o prijelaznoj vladi s Mesićevim mandatarom, dakle, treba uzeti sa zrnom soli. Premijer Račan, čini se, zapravo i ne želi dati ostavku. Njemu je u osobnom i stranačkom interesu da koalicijska vlada izdrži što dulje, još barem godinu dana. Račan se biračima na izvanrednim izborima ne bi imao čime pohvaliti, jer reformski posao još nije pravo ni započeo, a ovo je prva godina u kojoj bi se trebali osjetiti pozitivni rezultati. Osim toga, prema priznanju Zlatka Tomčića, javnost bi prerani pad ove koalicije protumačila kao potvrdu da Račan i njegovi partneri nisu sposobni voditi državu.

O čemu je onda riječ? Prijetnjom da će podnijeti ostavku premijer Račan je zapravo poručio koalicijskim partnerima kako opstanak njihove vlasti u krajnjem slučaju ovisi samo o njegovoj dobroj volji. Prije toga, u završnici višetjednih pregovora u petorki Račan je učinio ustupak i dopustio Budiši i ostalim strankama da ograniče dominantnu ulogu premijera i SDP-a u Vladi i koaliciji. Račanu, na kraju, nije ostalo drugo nego da ih upozori neka paze što idućih mjeseci rade, jer on ipak ima posljednju riječ, pa bi – ako mu prekipi – mogao dignuti ruke i sve njih izvesti na prijevremene izbore.

Različiti ljudi imaju različite političke stilove. Kao autoritaran političar, Tuđman je svoju želju za ostankom na vlasti otvoreno pokazivao i zbog toga izvana utjerivao disciplinu među podređene. Račan također želi ostati na vlasti, ali to – kao političar demokratskog stila – prikriva i povremeno nudi ostavku. Tako među suradnicima potiče unutarnju disciplinu i dovodi ih do toga da ga sami mole da ostane na vlasti.