Političku krizu, koja je posljednjih tjedana potresala Hrvatsku, poslovično neprecizni hrvatski politički analitičari definirali su kao "krizu Vlade". Krize Vlade, međutim, nije bilo jer je kabinet, kao kolektivno tijelo izvršne vlasti odgovorno parlamentu, funkcioniralo bez unutarnjih sukoba, nitko iz njega nije dovodio u pitanje ni poziciju premijera ni svojih ministarskih kolega, a legislativni projekti toga tima relativno lako dobivaju saborsko povjerenje.

Kriza, naravno, postoji, ali je to kriza međusobnih odnosa stranačkih vodstava. Prije koji mjesec Predsjednik Republike u svom je nonšalantnom stilu kazao kako nema razloga za sastajanje vođa stranaka, a njegova je izjava tada bila dočekana kao bogohulna. Međutim, predsjednik je Mesić govorio kao liberalni demokrat, a upravo bi nam načela liberalne demokracije omogućila jednostavno prevladavanje aktualne krize.

Sustav liberalne demokracije zasniva se, naime, na diobi vlasti, načelu slobodnoga mandata izabranih zastupnika i ovisnosti izvršne vlasti o povjerenju u predstavničkom tijelu. Političke su stranke mehanizmi koji nisu izrasli iz načela liberalne demokracije, nego nasuprot tim načelima. Povijesno, stranke nastaju kao klubovi zastupnika, koji u parlamentu zastupaju skupne političke i socijalne interese. Potom prerastaju u mehanizme organizacije potpore za reizbor tih zastupnika, a povijesni je razvoj od stranaka stvorio mehanizme regrutiranja političkih talenata, legitimiranja poretka i homogeniziranja društva, jer nastojeći da steknu biračku potporu poopćuju posebne interese svojih birača.

Međutim, čak i onda kad neka stranka ima većinu u parlamentu, neprihvatljivo je izjednačavanje stranke i vlade. Liberalno-demokratski poredak sustav je permanentnoga konflikta, a načelo ustuka i ravnoteže temelj je odnosa između zakonodavne i izvršne vlasti. Stranka koja ulazi kao medij u obje sfere — izvršnu i zakonodavnu vlast — suspendira sustav ustuka i ravnoteže, a kad neka politička stranka svoja unutarnja načela funkcioniranja nametne još i sudbenoj vlasti, javnoj upravi i represivnim aparatima države, dobivamo totalitarni poredak.

Ako je vlada kolektivno tijelo izvršne vlasti, ako povjerenje u parlamentu zasniva na svom političkom programu, logično je da stranka, jednom kad je u dogovoru s premijerom mandatarom personalno popunila "svoju kvotu" u vladi, više ne može autonomno odlučivati o političkoj sudbini članova kolektivnoga tijela (čak i ako pripadaju njezinoj "kvoti"). Nepovjerenje članu vlade može izraziti premijer, uz suglasnost ostalih članova vladina tima, a glasovanje o nepovjerenju članu vlade interpelacijom može pokrenuti ustavom propisani broj parlamentarnih zastupnika. Ako se, pak, dogodi situacija, kakva se u nas dogodila s HSLS-om, da na unutarstranačkim izborima prevlada politička koncepcija različita od one koja je sudjelovala u pobjedničkoj koaliciji, novom stranačkom vodstvu ostaje nekoliko mehanizama. Jedan je bilateralni dogovor s premijerom po kome bi se ovaj odrekao usluga ministara iz poražena stranačkog krila, a drugi je pokretanje interpelacije u parlamentu, kojom bi se izglasovalo nepovjerenje nekome od ministara ili cijelom vladinu kabinetu. U slučaju da premijer nije spreman prihvatiti njegove prijedloge i ako ono nema ni dovoljno snažnu argumentaciju za svoju interpelaciju, vlada nastavlja stabilno funkcionirati.

Frapantno je da u svojim "zahtijevanjima" predsjednik stranke, koja u svom nazivu ima pridjev "liberalna", ne traži ništa drugo nego da se politički odnosi u političkom sustavu ne rješavaju prema načelima liberalne demokracije. Njemu je, dakle, neprihvatljivo da Vlada funkcionira kao tim, čiji članovi nisu tek stranačke transmisije, da ta Vlada ne ovisi o povjerenju vodstva stranačke koalicije već o parlamentarnoj potpori, a da se kriza u međusobnim odnosima rješava dobivanjem ili gubljenjem parlamentarne potpore.

Način donošenja odluka u koaliciji, što ga predlažu Dražen Budiša i ekipa koju je odabrao u Malo vijeće, potpuna je suspenzija načela liberalne demokracije. Naime, njegov je prijedlog da se o važnijim programima Vlade odlučuje u koalicijskom vodstvu, a da pri toj odluci stranački vođe imaju onoliki ponder koliko njihova stranka ima parlamentarnih zastupnika.

Time bi definitivno bilo gotovo s načelom ovisnosti Vlade o Saboru i sa slobodnim mandatom zastupnika. Čak bi i trud "stranačkih bičeva", vođa parlamentarnih klubova, postao izlišnim jer bi u tijelu u kome se donose odluke predsjednik stranke vrijedio za onoliko ljudi koliko ih je u "njegovu" parlamentarnom klubu.

Jasno je da disperzirani stranački sustav s više od deset parlamentarnih stranaka dugoročno ne može funkcionirati, a očito je i to da su unutar parlamenta prepoznatljivije veze zastupnika srodnih političkih vrijednosti negoli podjele na stranačke zastupničke klubove. Disperziranost stranačkoga sustava moguće je prevladati stvaranjem programskih blokova saborskih zastupnika, koji bi povezali i svoje stranačke infrastrukture (u mjeri u kojoj one postoje) ili bi se stvorila nova.

Vlada ima parlamentarno povjerenje, a premijer, u suglasnosti s drugim ministrima, ima pravo i širiti je i u njoj redistribuirati ovlasti i zadaće. Ako netko smatra da takva vlada više ne uživa povjerenje, treba pokrenuti postupak izglasavanja nepovjerenja, a Ustav određuje da, ne uspije li u tome, nitko to pitanje nema pravo postavljati idućih šest mjeseci. Logika parlamentarne demokracije u sebi sadrži i mehanizme zaštite stabilnosti poretka. Upravo je to danas potrebno Hrvatskoj, a, kao što vidimo, "koordinacija predsjednika stranaka" takvu stabilnost ne daje.