Amerikanci ne propuštaju priliku obavještajno vrbovati »kapitalce« u režimima i vladama koje nisu sklone SAD-u

Vojna protuobavještajna služba koja djeluje u oružanim snagama (nekadašnji KOS) počela je operativno »obrađivati« Perišića još prošle godine, čineći to na klasičan način: tajnim prisluškivanjem, praćenjem, stalnim nadzorom Perišićeve radne i privatne okoline. Srpski kontraobavještajni oficiri koji su pekli zanat u KOS-ovskim školama (u Požarevcu, a zatim svuda po bivšoj Jugoslaviji), poznati su kao igrači (trkači) na duge staze. U stanju su godinama diskretno motriti pojedine osobe ili njima zanimljive skupine ljudi, čak se i ubacivati sa svojim agentima i vješto prikrivenim suradnicima. Nije isključeno da su protuobavještajni organi Vojske Jugoslavije od samog početka aktivno provocirali Perišića ne bi li doznali tko su njegovi »kuriri« u samom Generalštabu te drugim obrambenim institucijama. Ne bi uopće začudilo otkrije li se da je netko od Perišićevih povjerenika bio zapravo »dvostruki agent«.

KOS-ovska metodologija srpskih protuobavještajaca vidi se i u lovljenju glavne ribe: američkog diplomatskog službenika Johna Davida Neighbora, koji je kontaktirao s Perišićem i s njegova dva »duboka grla«: potpukovnikom Miodragom Sekulićem i civilom Vladimirom Vlajkovićem. Amerikanca su KOS-ovci okvalificirali »obavještajcem s diplomatskim statusom« (u Beogradu srpske vojne službe, neovisno od civilnih, stalno nadziru diplomatsko-konzularna predstavništva). Kako je potpukovnik Miodrag Sekulić imao izravni dostup tajnim vojnim dokumentima, nije mu bilo teško iznositi kopije (vjerojatno je i namjerno puštan da Perišiću nosi »zlatna jaja«).

Svi srpski vojni operativci koji se bave kontrašpijunažom, sanjaju da će jednoga dana u mrežu uloviti i velike i male špijunske ribe te ih izvući zajedno s predvodnikom jata. Nesretni Amerikanac upao je upravo u takvu zamku. On jest formalno diplomat, ali nije i nevina Crvenkapica. Amerikanci ne propuštaju priliku obavještajno vrbovati »kapitalce« u režimima i vladama koje nisu sklone SAD-u. Momčilo Perišić bio je idealan primjerak: bivši general s »putrom na glavi«, osuđen za ratne zločine u Hrvatskoj, zanimljiv za haaške istražitelje, čovjek koji je okrenuo leđa Miloševiću i priključio se srpskoj opoziciji. Ako je pristao na suradnju s Amerikancima, Perišić je to učinio zbog diskvalifikacijskih elemenata iz prošlosti i želje da se iskupi kako ne bi završio u Haagu.

Da je bio u fazi aktivne provjere i od strane američkih obavještajaca, pokazuje i to što je uhićen John David Neighbor tajno snimao svoj razgovor s Perišićem (uhićen je s njim u jednom motelu izvan Beograda). Srpska vojna kontrašpijunaža očito je zaključila da se Amerikanci žele preko Perišića, odnosno Sekulića dokopati tajnih dokumenata o ratnim operacijama na Kosovu 1998. i 1999. godine, što bi optužnicu protiv Miloševića učinilo uvjerljivijom a poziciju eventualnih američkih svjedoka pred haaškim sudištem lakšom.

Prema uhićenom Amerikancu namjerno je primijenjen grub postupak: dugotrajno držanje u pritvoru, verbalno maltretiranje i vizualna izolacija (na glavu mu je stavljena papirnata vrećica). Time se automatski narušavaju odnosi srpske vlade i Washingtona, dok se Zoran Đinđić dovodi u neugodan položaj: o uhićenju je saznao iz medija, a nije imao pojma što KOS kuha već skoro pet mjeseci. Vojislav Koštunica pak izvlači dodatnu korist iz te špijunske igre - opreznim izjavama daje Đinđiću na znanje da je ipak bio upoznat s dugotrajnom istragom protiv Perišića i njegovih američkih veza.

Fran Višnar