Što se zapravo dogodilo s Riječkom bankom? Na to pitanje teško da će znati odgovoriti i jedan posto onih što su ovih dana izvukli svoj novac

U samo tri dana građani su iz Riječke banke podigli gotovo 200 milijuna kuna gotovine. Ako već sama informacija da je glavni diler te banke Eduard Nodilo dobio otkaz i završio u pritvoru i nije bila toliko alarmantna, kao što su otpočetka tvrdili odgovorni ljudi Riječke banke, onda je višednevni stampedo štediša pred šalterima ove financijske institucije, bez daljnjega uzdrmao najjaču banku u regiji. Ohrabrujuće je da Riječka banka zasad nije ostavila na cjedilu ni jednog štedišu koji je proteklih dana stajao u dosad neviđenim redovima pred njezinim šalterima, ali će svatko normalan postaviti pitanje može li ona, makoliko njezini čelnici uz potporu vodećih ljudi HNB-a i Ministarstva financija naglašavali da njezina likvidnost nije upitna, izdržati takav pritisak ako se on nastavi i sljedećih dana.

Što se zapravo dogodilo s Riječkom bankom? Na to pitanje teško da će znati odgovoriti i jedan posto onih što su proteklih dana izvukli svoj novac iz njezinih sefova i vratili ga u čarape ili u neku drugu banku (što je malo vjerojatno). To da je netko neuspješno dilao devizama, pa onda gubitke prikazivao kao dobitke i da je šteta koja je učinjena knjigovodstvene (i marketinške), a ne materijalne prirode, kao i to da je sve nastajalo u nekakvom »dealing roomu«, našeg je štedišu malo briga. Nakon svih nevolja koje su ga snašle devedesetih, dovoljna je bila informacija da je jedna tako važna osoba završila iza rešetaka, pa da se izgubi svako povjerenje u kuću koja je, iako odnedavno samo imenom riječka, i do danas ostala jednim od zaštitnih znakova Rijeke. Otuda i razočaranje mnogih ljudi koji su vjerovali da se nešto tako ne može dogoditi u »našoj«, Riječkoj banci.

No, zvuči pomalo nevjerojatno da je samo jedan čovjek uspio napraviti takav dar-mar. Jednako nevjerojatno zvuče informacije da je Eduard Nodilo bio samo loš diler, koji – osim što je napravio štetu banci – ni sebi, a ni drugima nije stavio ni lipe u džep, kao i to da ga je Ivan Štokić, direktor Riječke banke, vidio svega dva puta u životu, onako u prolazu. Nodilo nije bio tako nepoznata osoba. Prosječno informirani Riječanin znao je tko je on: sve donedavno svakog se tjedna javljao u posebnu emisiju na Radio Rijeci i objašnjavao kretanja na svjetskom deviznom tržištu, a isto tako redovito se javljao i svojom kolumnom u riječkom oglasniku »Burza«, gdje mu je izlazila čak i fotografija. U oba medija on je na neki način reklamirao i Riječku banku, a sada saznajemo da je on u njoj praktički radio izvan bilo kakvog sustava kontrole, a ni direktor kuće ga čak nije poznavao, iako je imao solidnu medijsku promociju.

S druge strane, šteta koju je učinio procjenjuje se na stotinjak milijuna eura i već vrvi sve od špekulacija kako je nadoknaditi. A tamo gdje počinju špekulacije otvara se i prostor za velike igre. Hoće li dokapitalizaciju izvršiti Bayerishe Landesbank kao većinski i hrvatska država kao vlasnik četvrtine dioničkog paketa zajedno, hoće li to učiniti samo jedna strana nauštrb one druge i obrnuto ili će pak u igru uskočiti i treći, koji su već navodno spremni i samo čekaju mig da kupe oslabjelu, ali još uvijek respektabilnu banku, pitanja su koja se postavljaju jedno za drugim.

Između teorija da će BLB iskoristiti to što se Vlada neće usuditi još jednom sanirati banku na račun poreznih obveznika, pa će njezinih 25 posto dionica praktički zabadava uzeti kao kompenzaciju za svoj dio dokapitalizacije i tako postati 85-postotni vlasnik banke, a time i naplatiti iznos, ili barem dio njega, za koji je banka i prodana bavarskoj financijskoj instituciji, do one sasvim suprotne teze da se sve dogodilo zato da bi se taj isti BLB što bezbolnije povukao iz Riječke banke jer je došao u besperspektivnu tržišnu poziciju u odnosu na ostale strane bankarske grupacije koje su pokupovale ostale hrvatske banke, prosječnom se čovjeku teško snaći.

Je li Eduard Nodilo psihopat koji se strastveno kockao s bančinim devizama, neuspješan čovjek koji nije bio dorastao svom poslu ili genijalac čiji će se krajnji motivi i uloga tek otkriti, pitanja su na koja štediše nemaju vremena čekati odgovore. Što se Štokića tiče, neki između redaka daju naslutiti da on zbog svega ovoga uskoro više neće biti na čelu banke, kuće koju je vodio nešto manje od deset godina u tranzicijskom periodu kad je ona iz državne postala privatna i u političkom okruženju jedne vrste (HDZ) koje je stvorilo uvjete za tu tranziciju i druge (koalicijska vlast) koje je tu privatizaciju provelo. No, ako se pokaže da je Nodilo, umjesto deviza, više dilao maglu, a poslovni rezultati Riječke banke bili frizirani, onda će se Štokićeva bankarska karijera rasprhnuti kao kula od karata. Srećom, kuća u Kostreni sazidana je od čvrstog betona.