Međunarodni kazneni sud u Haagu dobio je tajnog doušnika i savjetnika koji bi mnoge prvake nekadašnje Herceg Bosne mogao stajati optužnica za ratni zločin: Ivicu Primorca, bivšeg "vrhovnika" hercegovačkog SIS-a, danas šefa interne sigurnosno-fizičke zaštite privatnog poduzeća "Euroherc". Već dosad Primorac je haaškim istražiteljima ispričao doslovce sve što zna o prljavim financijskim, političkim i vojnim poslovima niza bivših i sadašnjih čelnika HDZ-a BiH, Herceg Bosne i HVO-a: o Milivoju Petkoviću, generalu HV-a i bivšem načelniku Glavnog stožera HVO-a, Anti Jelaviću, predsjedniku bosanskohercegovačkog HDZ-a odnedavno u ostavci, Mladenu Naletiliću zvanom Tuta, osnivaču Kažnjeničke bojne, Vinku Žuljeviću zvanom Klica, zapovjedniku postrojbe “Garavi”, Valentinu Ćoriću, nekadašnjem šefu Vojne policije HVO-a, i Ljubi Ćesiću zvanom Rojs, aktualnom saborskom zastupniku HDZ-a.

Prema informacijama koje su ovih dana stigle do Nacionala iz diplomatskih krugova u BiH, inicijalna višednevna ispovijest zbila se potkraj 2001. u motelu na slovenskoj strani graničnog prijelaza Bregana. Uz obilje obavještajnih izvješća, što ih je svojedobno osobno potpisivao, pisao i slao u Zagreb, Primorčev iskaz poslužio je, ne samo haaškim tužiteljima, za rekonstrukciju dobrog dijela aktera u etničkom čišćenju Muslimana na prostorima kratkotrajne Herceg Bosne, nego i sarajevskom pravosuđu za kompletiranje progona HDZ-ovih financijskih malverzanata, pljačkaša i varalica. Haaškim istražiteljima podrobno je opisao ulogu Milivoja Petkovića u doba ahmićkog masakra, njegova tadašnja gostovanja u srpskoj ratnoj prijestolnici na Palama i nepoznate hrvatsko-srpske vojne aranžmane u doba najžešćeg klanja u BiH.

Štoviše, nakon tog sastanka Primorac je postao trajni savjetodavac i informator svih istražiteljskih ekipa Međunarodnog kaznenog suda, koji brifira Haaško tužiteljstvo o svim pitanjima koja se tiču podzemne strane hercegbosanske politike, financija i obavještajnih projekata.

Tako je tajni slovenski sastanak pokazao i kako HDZ-ovi desni radikali spremno mijenjaju uvjerenja čim se nađu u najmanjem škripcu. Primorac je postao dragocjeni haaški suradnik nakon što su ga istražitelji Međunarodnog kaznenog suda "podsjetili" da je 1993., kao pomoćnik načelnika Glavnog stožera HVO-a, upravljao specijalnim postrojbama hercegbosanskc vojske koje su počinile najviše ratnih zločina. Po zapovjednoj odgovornosti sam Primorac lako bi se mogao naći među haaškim optuženicima. Podsjetili su ga i da je SFOR u listopadu 1999. u njegovu uredu u Mostaru zaplijenio dokumente koji dokazuju da je, kao načelnik hercegovačke Službe nacionalne sigurnosti, bio najizravnije umiješan u kriminalne aktivnosti hrvatskog političko-obavještajnog podzemlja. Riječ je, među ostalim, o SNS-ovim papirima iz kojih se vidi da je HDZ BiH po Primorčevu nalogu prisluškivao i uhodio predstavnike međunarodnih humanitarnih organizacija, pa i samog Haaškog tribunala, svrstavajući ih među najveće hrvatske neprijatelje.

Drugim riječima, veliki zaokret u Primorčevu stavu prema Haagu zasnovan je na trgovačkoj pogodbi iz nužde: u zamjenu za vlastitu kožu Međunarodnom kaznenom sudu rekao je sve što zna o prljavim poslovima svojih dojučerašnjih saveznika, prijatelja, političkih istomišljenika i zaštitnika. Kao metafora specifične hipokrizije najgrlatijih hrvatskih desničara u tome, međutim, nije usamljen primjer.

Kako doznaje Nacional, varijantom iste trgovačke logike vodio se i Miroslav Tuđman, stariji sin pokojnog hrvatskog predsjednika i bivši ravnatelj HIS-a. Već 1998. i 1999. zagrebačke i bečke ispostave arneričkih obavještajnih službi opskrbljivao je dokaznim materijalom o ratnim aktivnostima Naletilićeve Kažnjeničke bojne, znajući da ih time dostavlja u Haag. A zauzvrat je računao na američku podršku u budućoj političkoj karijeri. Miroslav Tuđman nadao se da će naslijediti očevu funkciju predsjednika države. Kao što se zna, istodobno se predstavljao kao deklarirani zagovornik hrvatsko-haaškog razlaza.

Ukratko, slovenskim sastankom s haaškim istražiteljima koje je donedavno smatrao smrtnim neprijateljima, Primorac je pokazao kako je krivudav politički i životni put tipičnog HDZ-ova "državotvorca": u najranijoj mladosti agilni aktivist Partije, 1991. postao je cinkaroš hrvatskog SIS-a u redovima HOS-a, potom pomoćnik načelnika Glavnog stožera HVO-a, zatim šef hercegovačke ispostave SIS-a koja je preimenovama u Službu nacionalne sigurnosti, te obavještajni savjetnik Ante Jelaviča, na vrhuncu moći predsjednika HDZ-a BiH. Špijunskih aktivnosti u korist tzv. hrvatske državne politike okanio se početkom 2001. pošto se pokazalo da informacije o jednoj stranačkoj frakciji dojavljuje njihovim frakcijskim protivnicima i obratno.

Nikada to nisu bile zbiljski suprotstavljene političko-ideološke struje unutar HDZ-a. Složni u podršci "hrvatskoj državnoj politici" u Zagrebu, stvaranju Herceg Bosne i diobi BiH, interni stranački lobiji tukli su se tek oko financijsko-švercerskih monopola. Sadašnji Primorčev poslodavac, Dubravko Grgić, većinski vlasnik "Euroherca", bio je saveznik obitelji Lučić koja je bogatstvo gradila uz političko pokroviteljstvo Miroslava Tuđmana. Bivši Primorčevi poslodavci, Jelavić i Ćesić, kao njihova konkurencija, uživali su pak političku zaštitu Gojka Šuška.

No Primorac je istodobno funkcionirao kao doušnik zagrebačke centrale SIS-a i samog Mladena Naletilića koji je, u skladu s tadašnjom Tuđmanovom politikom, smatrao da je HOS-ov zapovjednik Blaž Kraljević, sa svojim mješovitim hrvatsko-muslimanskim postrojbama, glavna prepreka stvaranju etnički čiste hercegovačke države. Prema Nacionalovim pouzdanim izvorima, mjesecima prije nego što je Kažnjenička bojna obavila njegovu egzekuciju, Primorac je SIS-u i Naletiliću dojavljivao precizne podatke o njegovu svakodnevnom kretanju. Napustio je HOS dva dana prije Kraljevićeva ubojstva i stavio se na raspolaganje Mati Bobanu, hercegbosanskom predsjedniku.

Nakon Daytonskog sporazuma Primorac je, malo-pomalo, počeo surađivati i s drugom frakcijom, služeći se položajem vrhovnog hercegovačkog špijuna da Lučićima i Grgiću čini neprocjenjive usluge. Tako sadašnje radno mjesto u "Eurohercu" duguje, među ostalim, beskrajnoj zahvalnosti njegova većinskog vlasnika, nakon što je Primorac, navodno, spriječio da ga Naletilićevi sljedbenici likvidiraju u jednom od svojih ucjenjivačkih "reketa". Primorac se nije dobrovoljno stavio na raspolaganje Haaškom tribunalu. Haaški istražitelji došli su do njega tragom dokumenta koji je Nacional objavio još 1998. Bio je to papir iz kojeg se prvi put javno doznalo da je za svoje prijašnje usluge vlastima Herceg Bosne munjevito uzdignut do mjesta pomoćnika načelnika Glavnog stožera za specijalne operacije, funkcije iza koje se skrivala najmračnija strana hrvatske strategije u BiH: tzv. revolucionarno čišćenje etničkih i političkih protivnika u pozadini fronta. Haaški istražitelji zasigurno su dobili pouzdanog informatora iz prve ruke koji će im, bolje nego itko, rekonstruirati tzv. paralelnu zapovjednu liniju između Mostara i Zagreba, kao ključ gotovo svih hrvatskih ratnih zločina u susjednoj državi.