Onim Hrvatima koji se ne žele vratiti u Bosnu i Hercegovinu, Hrvatska je dužna osigurati jednake uvjete kao i ostalim hrvatskim državljanima – rekao je Dražen Budiša grupi nevoljnika koji su, deložirani iz Drvara, stigli u Knin. Ostaje nejasno je li Budiša to obećanje izrekao kao formalno još nepotvrđeni zamjenik premijera, kao šef HSLS-a ili u svoje osobno ime. Hoće li ljudima koje je obasuo verbalnom brigom, možda, primjera radi, ustupiti i svoju vikendicu? Predstavnici Vlade u svojim su reagiranjima mnogo suzdržaniji, uglavnom tvrde da novopridošli bosanskohercegovački Hrvati mogu u Hrvatskoj dobiti samo privremeni smještaj.

Problem je u hrvatskoj javnosti predstavljen kao politički: naslovnice medija zvone o »tisućama Hrvata na cesti«, o »egzodusu Hrvata«. Riječ je zapravo o, u posljednje vrijeme intenziviranom, procesu povrata imovine njihovim vlasnicima, koji se provodi diljem Bosne i Hercegovine. Misija Visokog povjereništva za izbjeglice u Sarajevu tvrdi da se stanje u Drvaru u tom pogledu ne razlikuje od situacije u drugim dijelovima BiH. Na nedavnim velikim demonstracijama u Sarajevu i bošnjački su se branitelji bunili zbog svoga deložiranja.

Prije rata isključivo Srbima naseljeni Drvar, nakon Oluje totalno je ispražnjen i u njega su organizirano naseljavani Hrvati. Projektom »hrvatskog Drvara« Tuđman je sebi u Hercegovini stvarao nacionalno kompaktno zaleđe. Politika je kolonizirane uvjeravala da će tu zauvijek ostati, u Drvaru su instalirane ogromne vojne postrojbe, Crkva je izgradnjom velikog pastoralnog centra ta uvjerenja podržavala. Jasno, ako je cijelo mjesto naseljeno novim stanovnicima, onda se povrat imovine pravim vlasnicima pokazuje kao veći problem nego tamo gdje izmjena stanovništva nije bila tako drastična.

Nije istina da se oni koji moraju seliti iz kuća u Drvaru, nemaju kamo vratiti. UNHCR tvrdi kako im je prije deložacije stavljena na raspolaganje njihova prijeratna imovina, u Posavini i središnjoj Bosni. Ali je istina da se većina ne želi vratiti tamo odakle su došli. Neki zbog ratnih trauma, neki zato jer se u Bosni živi strašno teško, neki zato jer smatraju da se Hrvatska za njih mora pobrinuti. Bilo bi lijepo kad bi Hrvatska mogla egzistencijalno zbrinuti svakog Hrvata, ma gdje živio, ali zemlja sa četvrtinom radno sposobnog stanovništva na burzi rada i do vrata zaglibljena u dugovima jednostavno ne može biti tako velikodušna. Uostalom, svaka je država u prvom redu dužna skrbiti o vlastitim građanima. Ljudi koji ovih dana stižu u Knin, bez obzira na svoju etničku pripadnost, ipak su građani druge države.

Ima znakova da je takozvani egzodus Hrvata iz Drvara bio sirenski dozivan s ove strane granice. Novi izbjeglički val odgovarao bi onima koji žele zaustaviti vraćanje imovine Srbima povratnicima, što je Vlada obećala obaviti do kraja godine. Iz Knina su ovih dana stizali i glasovi koji cijeli problem interpretiraju kao pitanje etničke nadmoći: kažu, ako se deložiranima iz Drvara ne omogući da dođu i trajno ostanu, Hrvati će u Kninu uskoro biti manjina.

Budišina olako dana obećanja da će se Hrvatska brinuti o svim Hrvatima koji joj pokucaju na vrata, mogla bi potaknuti nova prelijevanja Hrvata iz BiH u Hrvatsku. Sasvim na tragu Tuđmanove politike, koja se predstavljala njihovim skrbnikom, a pretvorila ih je u svoju žrtvu.