Slobodna Dalmacija: 22. 03. 2002.

PODUDARAJU SE VOJNA IZVJEŠĆA I IZJAVE HAAŠKOM SUDU O ZBIVANJIMA 1992. GODINE NAKON AKCIJE MILJEVCI

Vojni vrh je znao za ubojstvo

U izvješću od 26. kolovoza 1992., upućenom načelniku Krim-službe 72. bojne VP-a Split, Mario Barišić, današnji zaštićeni haaški svjedok, prenosi saznanje da je zarobljeni Miroslav Subotić ubijen zato što se nasmijao, te da uopće nije bježao

Nakon uhićenja trojice bivših pripadnika Oružanih snaga RH, od kojih je jedan još uvijek djelatni časnik HV-a, pod osnovanom sumnjom da su počinili ratni zločin nakon vojno-redarstvene akcije Miljevci, sve je jasnije da su, prije svega vojne strukture bile do detalja upućene tko je i na koji način u to vrijeme kršio međunarodne konvencije o ratnim zarobljenicima. Naravno, ostaje nejasno zašto je trebalo proteći deset godina da nadležna pravosudna i druga državna tijela poduzmu konkretne korake protiv onih koji su ukaljali ugled oslobodilačkih akcija Hrvatske vojske. A da se to događalo na miljevačkom platou, postoje brojni dokazi, od internih vojnih izvješća do izjava koje su Haaškom sudu dali zarobljeni pripadnici paravojnih formacija, u akciji na miljevačkom platou do nogu potučenih.

Po jednom takvom izvješću od 22. lipnja 1992. godine, u akciji oslobađanja miljevačkih sela zarobljeni su i dovedeni u vojni pritvor Kuline: Dušan Bjelan (Petra), Jovo Mirković (Dušana), Nikola Nadoveza (pok. Stojana), Đuro Balić (Mile), Momčilo Popović (Nikole), Ilija Simić (pok. Ilije), Dragoljub Pribojan (pok. Obrada), Mile Milanović (Petra), Stevan Ćuk (Stevana), Dragan Gvozdenović (pok. Obrada), Mladen Katić (Jove) i Ilija Vranješ (Milana).

Šokirani časnici

Već sljedećega dana, sudeći po drugom dokumentu, ratni zarobljenici su na zahtjev Davora Škugora, u to vrijeme pomoćnika zapovjednika za logistiku 113. brigade HV-a, odvedeni na rad natrag na Miljevce. Istog dana ubijen je zarobljenik Miroslav Subotić bez ikakvog razloga. Sudeći po izvješću proslijeđenom iz Vojne policije u Šibeniku nadređenima u Splitu, tako su tvrdili drugi ratni zarobljenici ispitivani neovisno jedan od drugoga. Zatečeni Subotićevim ubojstvom bili su i časnici HV-a koji su, u nedoumici što činiti, odlučili posavjetovati se s pravnicima i izvijestiti više vojne strukture ne znajući da ih je u ta događanja već uputio zapovjednik Krim-službe Vojne policije u Šibeniku, sada zaštićeni haaški svjedok Mario Barišić.

U svom obraćanju načelniku Krim-službe 72. bojne VP-a Split, Barišić napominje kako je "opet bilo problema s pripadnicima SIS-a u vezi njihova ulaženja u pritvor Kuline i vršenja obrade na zarobljenicima", iako im je njihov zapovjednik T. Pašalić zabranio ulazak.

Barišić piše na istu adresu i dva mjeseca poslije nakon što je od njega zatraženo očitovanje o Subotićevu ubojstvu. Poziva se na prethodno izvješće i naglašava da mu je daljnja istraga o tom ubojstvu bila zabranjena, a da su "vojni policajci koji su bili svjedoci toga hladnokrvnog ubojstva izjave morali dati neovlaštenoj osobi, tj. Branku Bajici iz pravne službe 113. brigade". Nastavlja:

"Na moje traženje da dobijem kopije tih izjava, nije mi udovoljeno uz obrazloženje da ne treba praviti problem oko jednog ubijenog četnika." Prenosi nadalje nove spoznaje po kojima je Subotić ubijen samo zato što se nasmijao, da uopće nije bježao, već je izdvojen iz skupine ratnih zarobljenika i ubijen iz pištolja.

Rezimira na kraju posebnog izvješća:

"Ono što je potrebno napraviti da se kazne krivci za ovo ubojstvo jest — zatražiti izjave od pravne službe 113. brigade ili zamjenika vojnog tužitelja Ž. Žganjera, uzeti izjavu vojnog policajca K. Nimca ili zahtijevati izvješće od zapovjednika Cigića po čijoj su zapovijedi išli zarobljenici bacati poginule u jame i da li su propisno zarobljenici bili osigurani, tj. vezani lisicama."

Zanimljivo je da se Barišićeva saznanja o Subotićevoj pogibiji na Miljevcima gotovo podudaraju s izjavom Stevana Ćuka, jednog od ratnih zarobljenika, koju je dao Veritasu, odnosno Haaškom sudu. U izjavi u kojoj detaljno opisuje torturu koju je doživljavao do razmjene, o Subotićevoj pogibiji kaže:

"Kad smo sva tijela pobacali u jamu, ponovno su nam stavili lisice i vraćeni smo u zatvor u Šibenik. Međutim, dok smo se prali na Krki u Nos Kaliku i čekali brod, odjednom sam čuo hitac iz pištolja, okrenuo sam glavu i vidio da je jedan hrvatski vojnik pucao u prsa našeg vojnika Subotić Miroslava.

Meci u glavu i prsi

Subotić je pao i jaukao, a taj isti vojnik došao je iznad njega i ispalio još nekoliko metaka u predjelu glave i prsa. Vidio sam da mu je jedan metak ispaljen pravo u oko. Zatim su naredili meni i još trojici da iskopamo grob i da ga sahranimo. Kad smo iskopali grob i položili tijelo Subotića u njega, prišao mi je jedan hrvatski vojnik, stavio pištolj u predjelu lica i rekao: ’Šta misliš, ima li dolje mjesta i za tebe.’ Bio sam užasnut i šutio sam. Na svu sreću, naišao je drugi hrvatski vojnik, jer je u međuvremenu stigao brod, i gurnuo mu ruku s pištoljem meni s lica govoreći da je dosta za danas ubijanja."

Drugi haaški svjedok, također "miljevački" ratni zarobljenik Nikola Nadoveza, međutim, u svojoj izjavi tvrdi kako je jedan od trojice, nedavno uhićenih, naredio Subotiću da "ide oko dvadesetak metara, da se okrene i onda je ispalio par hitaca u njega". Pismeno izjavljuje da je ubijenoga, nakon što su iskopali raku uz Krku, pokopao on i još trojica ratnih zarobljenika.

Dragan VLAH