Novi list: 25. 03. 2002.
Hrvatska do Zemuna
Piše: Jelena LOVRIĆ
Srijem, Bačka i Banat su Hrvatska – orilo se u subotu na obilježavanju desete obljetnice utemeljenja Zajednice Hrvata prognanih iz Jugoslavije. Tako otvoreno izražavanje aspiracija prema dijelovima susjedne zemlje u Hrvatskoj se već odavno nije čulo.
Tako je nekadašnji saborski zastupnik Đuro Perica pledirao da se moraju, kako je rekao, ispraviti nepravde iz 1918., 1945. pa i 1990. godine te je ustvrdio da su Srijem, Banat i Bačka, zajedno s Bokom Kotorskom, uvijek bili hrvatski. Po njemu, Hrvati prognani iz Jugoslavije zapravo su izbjegli »iz Hrvatske u Hrvatsku«. S nešto više kamuflaže sličan je stav zastupao i predsjednik Sabora Zlatko Tomčić. On se složi
o s Pericom da Hrvati nipošto ne smiju prodati svoju imovinu u Jugoslaviji, jer će, kako je rekao, jednom, kad Europa bude bez granica, ponovo moći uživati u onome što se zove »naša djedovina«.Sličan program za stvaranje Velike Hrvatske u posljednje se vrijeme mogao čuti samo od notorne Maje Freundlich, kandidatkinje za šeficu HDZ-a. Na turneji po Americi, ona je dijaspornim Hrvatima tumačila svoj projekt, kako je rekla, okupljanja Hrvata iz Hrvatske, BiH, Boke Kotorske i Vojvodine.
Prije dvanaestak godina HDZ-pokret marširao je s idejom o uspostavi Hrvatske u njenim etničkim i povijesnim granicama. Velikodržavni su se snovi pokazali nerealnim. Mnogo je napora, vremena i žrtava trebalo da se Hrvatska sačuva u svom avnojskom okviru. Ponovno otvoreno zastupanje takvih projekata možda je povezano s nezavidnom situacijom u kojoj se Jugoslavija danas nalazi. Vjerojatno hrvatski jastrebovi smatraju da je Beograd toliko oslabljen da je kucnuo čas za ostvarenje starih snova ili, što bi rekao Perica, ispravljanja povijesnih nepravdi.
Nije tragedija kad se pojedinci zanose takvim idejama, ali može biti ozbiljan problem kad provali velikodržavnih ambicija asistira predsjednik parlamenta jedne države. Takva retorika ne pomaže ni iz Jugoslavije izbjeglim Hrvatima, ni onima koji su u Srijemu, Banatu i Bačkoj do danas ostali. Ne pomaže ni Hrvatskoj koja se za srdačan prijem u međunarodnoj zajednici ne može kvalificirati bojnim pokličima prema susjednim državama.
Ima u svemu tome još jedna važna nelogičnost. U sklopu morbidnog Tuđman-Ćosićevog projekta o »humanom preseljenju stanovništva« Zagreb je devedesetih vabio vojvođanske i kosovske Hrvate, baš kao i one iz Bosne i Hercegovine, da se sele u Hrvatsku. HDZ-ova je vlast neke predstavnike prekodrinskih Hr
vata de facto proglasila nepoželjnim jer su se opirali politici razmjene naroda. Ni današnja Hrvatska ne poziva Hrvate da se vrate na svoje. Ni one koji su napustili Srijem, Banat i Bačku, ni Kosovare, ni Bosance. Tomčić pripadnicima Zajednice prognanih iz Jugoslavije savjetuje da ostanu u Hrvatskoj, ali baja nešto o nekom budućem povratku na »djedovinu«.Slučaj Drvar također pokazuje da službeni Zagreb uopće ne shvaća važnost povratka svakog svojoj kući. Bošnjaci se lavovski bore za povrat svojih prijeratnih domova. U Republiku Srpsku vraćaju se takorekuć na ledinu. U Srebrenici su uspjeli izabrati svoga gradonačelnika, što je garancija da će se jednoga dana i oni vratiti. Hrvatima i obnovljene kuće zjape prazne. Možda im zato i trebaju bajke o Hrvatsk
oj do Zemuna.