Smanjenje otpremnina najviše će pogoditi radnike sa 20 i više godina staža, kojima bi se zakonska otpremnina smanjila 30-40 posto u odnosu na sadašnju, a sve dosadašnje pretumbacije po poduzećima pokazale su da je generacija starijih od četrdeset godina života najčešće prva na udaru otkaza. Sada će ih poslodavci još lakše stavljati na listu prekobrojnih jer će ih otkaz manje stajati. Kraći otkazni rokovi i niže otpremnine, pravdaju se u Vladi, poduzetnicima bi trebali smanjiti troškove otkazivanja, ali i potaknuti ih da se brže odlučuju za novo zapošljavanje.

Sva će poduzeća moći zapošljavati radnike na određeno bez ikakvih preduvjeta do pet godina. Sada to mogu učiniti do tri godine samo za zamjene ili sezonske poslove, a četiri od pet novozaposlenih radnika s burze posao dobiva na određeno. Za njih je povoljna vijest to što se planira uvođenje tzv. otpusnine, koju će im poslodavac morati isplatiti kada nakon isteka ugovora na određeno ostanu bez posla. Nije objavljeno kolika bi otpusnina bila, a ako ne bude simbolična, ona je hvalevrijedan pokušaj da se poslodavce privoli da radnike ipak uzimaju za stalno.

Sa spomenutim je prijedlozima promjena Vlada najprije izašla pred sindikate, a njihova naknadna reakcija pokazala je da bi sindikalisti najradije prihvatili sve što se od njih traži, samo da se to ne zna. Ni jedan sindikat još nije službeno rekao da se s predloženim ne slaže niti se usudio javno ih podržati vjeruju li da su rezovi potrebni. Po novinama su se tek pojavljivale nespretne prijetnje sindikalaca štrajkom, ali one su više bile reakcija na isprovocirana novinarska pitanja nego službeno stajalište organizacije, jer ga ni jedna sindikalna središnjica nije iznijela. Jednako kao i Vlada, i sindikati testiraju raspoloženje javnosti i građana prema predloženome kako bi tome prilagodili konačna stajališta.

Ako se šutnja sindikata shvati kao pristanak, a malo rogoborenja tek kao dio prigodna folklora, za takvo ponašanja sindikata postoje i neki novcem mjerljivi razlozi. Naime, u većini poduzeća u kojima postoji sindikalna organizacija zaključeni su kolektivni ugovori kojima se, među ostalim, propisuje i visina otpremnina kao i duljina otkaznih rokova, a oni su često čak i veći od sadašnjeg zakonskog minimuma. Očuvaju li to pravo kolektivnim ugovorom, koji ima istu pravnu težinu kao i zakon, najavljeno smanjenje otpremnina i otkaznih rokova neće pogoditi radnike koji su zaštićeni kolektivnim ugovorima, nego samo one u kojima takvih ugovora nema. To je onih 241.000 zaposlenih u malim poduzećima te oko 160.000 zaposlenih u poduzećima srednje veličine (do 50 zaposlenih) - dakle ukupno oko 400.000 radnika u svim granama gospodarstva - kojima je pravo koje piše u zakonu vrlo često tek obična želja koja ih, požele li je primijeniti, može stajati i posla i živaca.

Malo pomalo i u Hrvatskoj će biti važnije za koga, a ne što i koliko radiš. A koliko su radnici iz velikih sustava te državnih i javnih poduzeća u prednosti pred ostalima, može se gotovo svakog dana naći primjera. Za višak zaposlenih u HŽ-u, primjerice, država se zadužila kod Svjetske banke i svi koji ostaju bez posla odlaze iz željeznice sa stimulativnim otpremninama. Nema sumnje da će takav tretman imati višak i iz drugih javnih poduzeća. Stimulativnim su optremninama smanjivani viškovi u bankama, Tesli, Plivi, no ovih dana, primjerice, nitko nije ni okom trepnuo zato što će više desetaka radnika zaposlenih u privatnim nelikvidnim poduzećima ostati bez posla, a tvrtke će u likvidaciju. Tko će njima ikada isplatiti ma i kunu otpremnine?