Sindikati u Italiji uspjeli su sazvati veliki pokret otpora najavljenim izmjenama radnog prava. Kap koja je talijanskom radništvu prelila čašu, odluka je desničarske vlade da se poslodavcima olakša otpuštanje radnika. Odnosno da im se omogući davanje, što bi rekao hrvatski zakon, »poslovno uvjetovanih otkaza«. Radnici bi se mogli poslati na ulicu bez svoje krivice i bez ikakvog obrazloženja.

Hrvatski sindikalisti sada izjavljuju da i u Hrvatskoj vlast zagovara iste promjene kakve u Italiji gura Berlusconi. Štoviše, ideje o kresanju radničkih prava predstavljaju se kao poželjne, nadležni ih ministri tretiraju kao uspjeh, ubrajaju u svoje zasluge. Dosadašnje za radnike povoljnije zakone proglašavaju reliktom komunizma. Najavljeno redizajniranje radnih zakona skratit će otkazne rokove i smanjiti otpremnine, što znači olakšati i pojeftiniti otpuštanja. Svaki četvrti hrvatski radnik zaposlen je u poduzećima na koja bi se odnosio posve slobodan, ničim ograničen režim otkazivanja. Vlada tvrdi da će se time povećati mogućnost zapošljavanja, iako ta dva procesa nisu nužno povezana. Nadati se da će vlast u Zagrebu, navodno socijaldemokratska i socijalliberalna, moći razumjeti smisao poruka koje ovih dana stižu iz Rima. U protekle dvije godine ona se pokazala izrazito sljepom spram radničkih argumenata i interesa. De facto im je okrenula leđa.

Poruke bi mogle biti zanimljive i hrvatskim sindikatima. Iako oni sada, s pogledom na rimska gibanja, tvrde da bi se i u Hrvatskoj mogli organizirati radnički prosvjedi, njihove prijetnje zvuče dosta jadno. Upućeni tvrde da su se oni potiho već složili sa svim od Vlade zacrtanim restrikcijama radnih prava, samo to kriju od javnosti.

Davor Jurić, šef najjače sindikalne središnjice, povodom radničkih prosvjeda u susjednoj Italiji kaže da hrvatska Vlada slijedi Berlusconija te tvrdi da se sindikati moraju oduprijeti rušenju cijene rada, na što se zapravo svodi proklamirana liberalizacija tržišta rada. Iz drugih sindikata sada također najavljuju da će biti vrlo oprezni pri predstojećim izmjenama zakona. Čuju se izjave da je i u Hrvatskoj moguće organizirati »masovan prosvjed, koji bi okupio desetke tisuća ljudi«, ali teško da bi ga postojeći sindikati uspjeli povesti i okupiti. Oni su poput talijanskih lijevih partija, koje su, zarobljene u svojim svađama, ostale na margini radničkih događanja.

Na koncu, poruke iz Rima trebale bi nešto značiti i hrvatskom radništvu. Na primjer, da se za svoje interese mora i samo angažirati, da mu ništa neće biti poklonjeno. Pokazalo se da su radnici najveći gubitnici hrvatskog višestranačja. Bili u vrijeme HDZ-a, ostali i pod SDP-om. Srozani su do toga da danas nemaju ni svoga političkog zastupstva. Nikoga tko bi njihove interese jasno i odlučno artikulirao. Ali za činjenicu da ih je svaka vlast prve pretvarala u žrtvu – ni sami nisu bez određenih zasluga.