Nakon što su vlast i HSLS, kao njezin dio, privremeno riješili karijerističku i klijentelističku krizu, uzbudljiva frakcijska bitka za fotelje bije se u gradskim organizacijama HDZ-a, a kulminirat će na izbornom saboru stranke na kojem će se odlučiti tko će voditi glavnu, jedinu utjecajnu opozicijsku stranku. Otkad se kandidirao mefistofelski Ivić Pašalić, poznavajući njegov izvanredni smisao za organizaciju i zakulisne igre, politički su mu analitičari davali nešto veće izglede nego Ivi Sanaderu koji je pristojniji Europejac i moderniji, umjereniji desničar nego što se to može iščitati iz javnih istupa koje prilagođava radikalnijim stranačkim kolegama. Te su prognoze polazile od toga da su HDZ-ovi aktivisti koji će odlučivati na saboru radikalniji nego što su mogući birači HDZ-a, od kojih će dobar dio glasovati za HDZ samo zato što su nezadovoljni sadašnjom vlašću. Poznata je anketa među biračima HDZ-a, koja je pokazala da 60 posto HDZ-ovih glasača, ako Pašalić pobijedi, ne bi na parlamentarnim izborima glasovalo više za HDZ. To znači da Pašalićev dolazak na čelo može ugroziti stranku, pa i raskoliti je, kako to tvrdi Đuro Perica, jedan od najtvrđih desničara koji, unatoč tomu, nije za Doktora. Hoće li HDZ-ovski sabornici, kada budu odlučivali o novom predsjedniku, uvažiti i javno mnijenje?

Generalna proba za Zagreb 21. travnja bila je u subotu u Splitu gdje je "sanaderovac" Puljić sa samo 11 glasova pobijedio "pašalićevca" Sesara, no pobjeda "sanaderovaca" mnogo je veća jer u novi Gradski odbor, Nadzorni odbor i među izaslanike za izbornu konferenciju županijskoga HDZ-a nije ušao niti jedan od Sesarovih kandidata. Prvu predizbornu bitku dobio je, dakle, Sanader, a čini se da Pašalićeva samouvjerenost ponešto kopni. Kada su prije dvije godine brojni transkripti njegovih kompromitirajućih razgovora s Tuđmanom preplavili novine, Pašalić je "skromno" odustao od aktualnih političkih ambicija, govoreći kako će njegovo vrijeme doći za šest, sedam ili deset godina. Što se promijenilo u te dvije godine da je Pašalić procijenio kako je ovo njegov novi pravi trenutak? I što je Sanaderov HDZ činio u isto vrijeme? Zanimljiva je izjava kolege Marinka Čulića da je "priča o Iviću Pašaliću zapravo priča o Ivici Račanu, pa i Stipi Mesiću".

Mislio je vjerojatno na to da su Račan i Vlada dosad propustili šansu da odlučnim i dobrim potezima ožive gospodarstvo, olakšaju socijalu i stave na noge osramoćeno pravosuđe, da učine makar dva-tri važna koraka za socijalnu i pravnu državu Hrvatsku. No, čim vlast nema inicijativu, poraženi se lako pridižu i vrebaju prilike. Osim toga, pala su u vodu sva sumnjičenja i pokušaji da se Pašalića osobno optuži za kriminalne radnje iz vremena dok je bio Tuđmanov namjesnik. Dok petorka kao vlast, premda sporo i upitno je li to pravi način, provodi izvjestan program, HDZ ne nudi ništa, osim banalnih i paranoidnih priča o hrvatskoj samostalnosti. Zašto, primjerice, HDZ-ovi zastupnici tako često napuštaju sabornicu kada se donose važne odluke? Zato što kalkuliraju, igraju na budućnost, ne mogu se opredijeliti i, što je najvažnije, ne mogu argumentirati to za što su se opredijelili.

HDZ, pa tako ni Sanader, stoga za rast vlastite popularnosti nisu zaslužni, nego vlast koja je samu sebe iskompromitirala lošim vladanjem. Ako na saboru pobijedi Ivo Sanader, dobit će napokon pravi legitimitet da počne temeljitije reformirati stranku prema stranci modernog desnog centra, ako se i koliko se HDZ bude dao reformirati. Naravno, našlo bi se za modeliranje HDZ-a prema centru i ponekog pogodnijeg i politički sposobnijeg lidera, ali se takvi neće kandidirati.

Teže je prognozirati što će se s HDZ-om događati ako pobijedi Pašalić. Iz njegove prošlosti i sredine koja ga je proizvela i lansirala u Tuđmanovu orbitu teško bi bilo moguće očekivati neku drukčiju nego radikalnu, agresivnu protuđmanovsku politiku. To je pravo Pašalićevo opredjeljenje, ali je on prelukav da bi se ponašao kao slon u staklarni te bi vjerojatno, pritisnut izmijenjenim okolnostima, i on modernizirao stranku, retoriku podesio na narodnjačke frekvencije, možda se javno odrekao i najrođenijih, ali bi u duši ostao njihov. Vjerojatno bi provodio jednu javnu i jednu zakulisnu politiku kao Tuđman, samo ležerno, bez strasti i facijalnih grčeva. Nitko treći ne može pobijediti, pa ni Krpina koji će se, kako se čini, kandidirati.