Čim nekoć normalni, pristojni, skromni ljudi, susjedi i poznanici s kojima smo se baš ugodno družili na dječjim rođendanima dobiju mrvu vlasti, uzjogune se, ogrube, porastu u vlastitim očima te se užive u ulogu nepogrešivog, za povijest važnog mesije. A ti su spasitelji nacije umislili da im je svaki, pa i za egzistenciju građana koji su mu svojim glasovima omogućili tu mrvu moći katastrofalan potez - blagoslovljen. Sjetite se samo Borislava Škegre i njegove bahatosti: kako se samo kočoperno sprdao pred kamerama pojašnjavajući da je 22 postotni PDV na knjigu odlična stvar za kulturu?! Iako ga je Branka Kamenski u »Pola ure kulture« argumentima potukla kao šmrkavca, Škegro je - zaštićen moćnim ocem nacije i saborskom većinom čije su se ruke upravljale koncima s Pantovčaka - svirao u iste gusle. Njemu je ionako do knjige manje stalo nego do lanjskoga snijega.

Nekoliko godina poslije, na istome mjestu - u »Pola ure kulture« - Škegrin je kolega izvršio novi udar na kulturu. Naime, financ-ministar Mato Crkvenac nakanio je bezbroj rupa na uvijek praznoj državnoj blagajni zakrpati nametima na honorare tzv. slobonjaka. Kipara, slikara, pisaca, novinara, glazbenika, glumaca... Tim dodatnim oporezivanjem ionako hroma kulturna proizvodnja poskupjet će tridesetak posto, što je, zapravo, za mnoge umjetnosti, medije i druge poslove koji spadaju u za ovakvu državu nevažnu nadgradnju, zabijanje prvog čavla u lijes. Ovaj put se u Kamenskičinoj emisiji nisu izjavama bahatili i razmetali sam ministar Crkvenac, već njegov zamjenik Damir Kuštrak koji je nonšalatno, poput Škegre, izjavio da dodatno oporezivanje honorara neće u konačnici biti neko veliko opterećenje za kulturu. Naravno, jer - budu li se gospoda iz vlade i dalje tako maćehinski brinula o umjetnicima - kulture više neće biti. A onog čega nema, ne može biti ugroženo.

Petorka je u proizvodnji (političkih) sapunica počela ozbiljno konkurirati Brazilcima i Meksikancima. Nakon što se privremeno rasplela ona svehrvatska, počinje se zaplitati druga, metropolska. No, hrvatski političari Brazilcima mogu parirati samo u kvantiteti, ali u kvaliteti gube. I to zato što autori i protagonisti domaćih sapunica umjesto talenta obiluju jedino taštinom i bolesnom ambicijom, koja počinje sve više ugrožavati sve nezadovoljnije pučanstvo. Iako je nakanio uprizoriti dramu s poantom, Milan je Bandić učinio od zagrebačke krize - u pravu je (ponekad i) Vesna Pusić - cirkus u kojemu je nama namijenio uloge klaunova. Zato što je sebi zabio u glavu da mora biti prvo gradonačelnik, a zatim, vjerojatno, premijer, pa potom, u šezdesetim, predsjednik države, Bandić milijun stanovnika drži taocima svojih ambicija, koje mu - barem do sada - obilato hrani SDP. Najnovija zagrebačka kriza sve više počinje sličiti onoj iz "95.. kada Tuđman nije želio priznati pobjedu tadašnje oporbe. Bandić pak danas ne želi priznati gradsku vlast ako on nije gradonačelnik. U Hrvatskoj se kotač povijesti uvijek okreće unatrag.