Kriza u Riječkoj banci je završena – sretnu je vijest objavio potpredsjednik Vlade Slavko Linić, za »brza i kvalitetna rješenja« hvaleći sama sebe i dosadašnjeg većinskog vlasnika Bayerische Landesbank. Za upravu je banke rekao da nije vodila pogrešnu politiku, a nadzorni odbor »izvanredno je obavljao svoj posao«. Tako su najodgovorniji za rupu u riječkim trezorima ekspresno izćiribirani u spasitelje.

Slično se dogodilo i s Ivanom Štokićem, donedavno šefom Uprave RB-a, kojemu je ponuđeno mjesto savjetnika. Njegov nasljednik, Milan Potkonjak, kaže da se bez usluga dotičnog novo rukovodstvo neće uspjeti snaći. Neće moći »kvalitetno preuzeti i nastaviti posao«. Kako li će nastaviti posao ako ih bude savjetovao čovjek koji je bankom upravljao u vrijeme kriminala teškog najmanje sto milijuna dolara? Za takvo upravljanje uzimao je nevjerojatne plaće i bonuse. Kad je bruka pukla, požurio je isprazniti svoj konto i tako je otvorio pogibeljni stampedo štediša.

Nema sumnje da su za iščezavanje gotovo cijelog jamstvenog kapitala Riječke banke, pored neposrednog izvršitelja, glavnog dilera Nodila, odgovorni uprava i vlasnik banke. Ali ljudi, koji bi u normalnoj državi vjerojatno morali i krivično odgovarati, ovdje se proglašavaju odličnim i zaslužnim facama. Kao da je Nodilo upao u banku i kao tat odnio pare, niotkoga viđen, niotkoga podržavan. A problem je, valjda, ipak u tome da su stvari u banci bile postavljene tako da se kriminal mogao godinama prakticirati. Vrhunac relativiziranja odgovornosti svakako je izjava novog šefa, Potkonjaka, koji je, birajući Štokića za savjetnika, ustvrdio da je »bivša uprava kvalitetno obavljala klasične bankovne poslove«. Što joj je na neklasičnim isparilo sto milijuna dolara – novom šefu Riječke banke, čini se, spomena nije vrijedno.

Slično stoje stvari i s njemačkim vlasnicima, koji su se ekspresno odrekli svojih dionica. Kako Linić interpretira cijeli slučaj, ispada kao da su Bavarci Hrvatskoj poklonili svojih sedamdesetak milijuna dolara vlasništva. Pritom se zaboravlja da su i njihove dionice u međuvremenu doživjele vrtoglavi pad vrijednosti. Osim toga nije sigurno da oni svoje pare nisu već u dobroj mjeri izvukli. Prema riječima guvernera HNB-a, Željka Rohatinskog, iz Riječke je u strane banke izneseno 150 milijuna dolara. I na koncu, činjenica da je Bayerische Landesbank odnijela iz Rijeke sve zapise i dokaze, također je svojevrstan signal.

Način na koji šerif Linić nastoji nabrzaka zatvoriti problem opljačkane Riječke banke, već za idući tjedan najavljujući njenu novu prodaju, sugerira da se nešto želi sakriti. Katastrofa nije ponukala Vladu da pokuša preispitati svoju politiku. Nasuprot njenom srljanju, u hrvatskoj javnosti sve više jača raspoloženje kontra brzoplete, stihijske i kobne rasprodaje hrvatskih potencijala strancima. Baš kao što je u intervjuu našem listu upozorio vrsni ekonomist Branimir Lokin, tako i predsjednik Stipe Mesić jučer ukazuje na moguće zamke stranog gazdovanja hrvatskim bankarstvom. Obojica postavljaju isto pitanje: što ako hrvatske banke, koje su u stranom vlasništvu, umjesto podrške hrvatskoj privredi, u Hrvatskoj sakupljeni kapital krenu naveliko izvoziti i plasirati u druge države, pogotovo na istok, gdje je zarada za njih velika, a rizik je samo na hrvatskoj državi?