Još za HDZ-a, tadašnji su oporbenjaci stalno bili za petama sindikalnim vođama, dajući im potporu u borbi protiv HDZ-a. Kad su preuzeli vlast, iz korijena su promijenili i odnos prema sindikatima. Potpisivanjem »Partnerstva za razvoj« Vlada je odahnula. Prerano, kako se sad pokazuje

Vlada je ovih dana primila još jedan težak udarac. Najjača sindikalna središnjica, Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), istupio je iz socijalnog sporazuma »Partnerstvo za razvoj«. Kad je prije nekoliko mjeseci u Banskim dvorima taj dugo sklapan i očekivan sporazum potpisan u svečanom ozračju, uz nasmiješena lica predsjednika države, Vlade, Sabora i svih koji u državi nešto znače, vlast je zacijelo vjerovala da je »primirje« na vidiku. Jer, sindikati doista znaju biti nezgodni za one na vlasti.

Politika se prečesto koristi sindikatima, ali i sindikalisti nerijetko ulaze u politiku, pokazujući političke ambicije. Političarima u opoziciji sindikati se najprije sviđaju, koriste se njihovim zahtjevima, a kad oporba jednom postane vlast, sindikati počinju smetati. Još za tvrde vladavine HDZ-a, kad se o promjeni vlasti moglo samo sanjati, tadašnji su oporbenjaci stalno bili za petama sindikalnim vođama, dajući im potporu u borbi protiv HDZ-a. Kad su preuzeli vlast, iz korijena su promijenili i odnos prema sindikatima. Potpisivanjem »Partnerstva za razvoj« u prosincu prošle godine, Vlada je odahnula. Prerano, kako se sad pokazuje.

Predsjednik SSSH-a Davor Jurić, kojega su ostali sindikalni vođe uvijek sumnjičili kao najlojalnijeg i najkooperativnijeg u dealu s Vladom, sada je okrenuo ploču. Najavljuje čak i masovne prosvjede uoči 1. svibnja. Sindikati prigovaraju da ni nakon tri mjeseca nisu dogovorene konkretne mjere za oporavak gospodarstva i sve su više uvjereni da Vlada demagogijom kupuje vrijeme.

Ima još. U Hrvatskoj je, kaže Vidović, stvorena »žilava koalicija za neuspjeh«, a u njoj su i pojedinci iz političkih stranaka, vlasti, opozicije, medija, neovisni intelektualci i udruge, svi koji, zaključuje Vidović, »klimu nevjerice u vlastite snage pokušavaju pretočiti u "programe" da se uništi sve dobro što se pokušava učiniti u zemlji«. A mi smo, naivci, bili uvjereni da kritike pomažu Vladi.

Ova se vlada, kojoj bi glavni »štih« trebali davati upravo socijaldemokrati, mnogo puta pokazala nevjerojatno »tvrdom«. Neki idu tako daleko da je nazivaju i bešćutnom. Kažu da je ponizila sve koje je mogla, od umirovljenika do studenata.

Dva joj tjedna otpušteni policajci doslovce spavaju pred vratima, a Gornji je grad blokiran desecima policijskih automobila i policajaca pod punom spremom. Zašto je ministru Lučinu tako teško doći do ljudi kojima je nadređen i pokušati s njima barem ljudski razgovarati? Tko zna, možda bi taj njegov potez ocijenili kao čin poštovanja prema njima, koji se bore za preživljavanje. Možda bi i odustali od daljnjeg štrajka. Zar je nužno ignorirati nečije dostojanstvo?

Naravno da Vladi nije lako jer je, žureći na vlast, precijenila svoje snage, a podcijenila ono što je čeka. Naime, deset su godina iz prve ruke znali što se u državi događa. Ili su to trebali znati bolje od običnih građana, koji su se deset godina borili s vlastitom egzistencijom, nemajući vremena za »marifetluke« svih vrsta. Do kada bismo vladajućima trebali uvažavati argumente o »teškom HDZ-ovom nasljeđu«? Gdje su programi? I, što je najvažnije, gdje su ljudi koji bi, umjesto demagogije, konačno mogli ponuditi nešto konkretno.