Da u toj priči o bijegu i nepoznatomu mjestu boravka odbjeglog optuženika nešto ne štima, svjedoče i najnovije izjave glasnogovornice glavne haaške tužiteljice Florence Hartmann. Kaže gospođa da tužiteljstvo nema elemenata, zasad, za mijenjanje optužnice protiv Gotovine. Dodaje još da će se optužnica, stignu li nekakvi dokazi, u skladu s praksom Carle del Ponte proširiti, suziti ili odbaciti. Taj bi razgovor na relaciji hrvatska javnost - tužiteljstvo u Haagu bio klasična »gameboy« igrica da nije spomenutih znalaca generalova raspoloženja glede i u svezi s haaškim obvezama.

Pretpostaviti bi se moglo da neki kontakt postoji, kad je već izričitost tvrdnji danih u njegovo ime tako naglašena. Ako kontakt postoji, onda se netko ozbiljno igra s paragrafima kaznenoga zakona koji najavljuju krivnju za svakoga tko nešto zna, a o tome šuti u okviru kaznenog postupka.

U trenutačnom statusu quo - optužnica i zahtjev za izručenjem znaju se, gdje je Gotovina i kad će biti izručen ne zna se - cijeli je slučaj primamljiva točka za okupljanje različitih političkih muha. Kad god komu ustreba, posegne za tom temom i poziva se na svoju upućenost u raspoloženja neuhvatljiva generala. I nitko da ih pita odakle im to što, gotovo u upravnom govoru, prenose javnosti kao generalov stav? Je li Gotovina zaista ponudio vlastima dogovor o uvjetima predaje? Je li zaista odbio i primisao o nekakvoj predaji? Odakle zna da su mu prijatelji sugerirali da se preda, pa će proći kao Ademi, u čijem je optuženičkom paketu i bio spomenut u Haagu?

Odakle politički zastupnici obrane doznaju trenutačna raspoloženja u Gotovininu izbjegličkom okruženju, ako ovdašnja policija kaže da ne zna je li u zemlji ili izvan nje? Tko mu drži izbjegličku »štangu« pred inozemnim tijelima gonjena? Rade li to telefoni ili je riječ o - telepatiji?