Ni SR Jugoslavija nije Haagu rekla NE! Koštunica je ostao osamljen u svojem otporu haaškim ultimatumima za izručenje "nacionalnih veličina" zaslužnih za zločine rata od Kosova, preko Hrvatske do BiH. Svi su izgledi da bi i on mogao na kraju polomiti zube ustraje li na svojem intrazigentnom stavu spram Međunarodnog kaznenog suda i na posljetku okončati karijeru odlaskom u političku prošlost zajedno s imenom države koju reprezentira, a čija je uporabna vrijednost očito potrošena.

"Čuvar dostojanstva naroda" Vojislav Koštunica ostao je s druge strane mosta prema Europi čije kondicije tamošnji premijer Zoran Đinđić sve ozbiljnije percipira, shvaćajući da o njima ovisi opstanak i perspektiva sve manje i sve tješnje savezne države. Iako se doima kao prvotravanjska ironija, a ne kao vic, jugoslavenska je vlada u ponedjeljak, pod pritiskom međunarodnih sankcija, zavapila jednoglasno DA suradnji s Haagom, pristajući na "eksport" domaćih optuženika za ratne zločine. Je li SRJ imala alternativu? Jest! Mogla je izabrati međunarodnu izolaciju, daljnje ekonomsko zaostajanje i potpunu socijalnu i materijalnu bijedu, trajno sidrenje na civilizacijski devastiranom i odioznom Balkanu kao paradigmi zaostalosti i potencijalnom graničniku europskog jugoistoka na kojemu se vrijeme tragično zaustavilo.

Srpska politička elita, međutim, više ne prihvaća vožnju u "rikverc" jer je to definitivno povratak u "Miloševićevu stvarnost" kojoj u SRJ produženje vijeka priželjkuju još samo iracionalne ekstremističke snage i razbucana voždova obitelj. Đinđić je otvoreno Koštunicu optužio da je brana "novoj Srbiji" koja je raskinula sa zločinom. U tome ima potporu i srpskih i nekih saveznih ministara (Gorana Svilanovića, vanjski poslovi, i Zorana Živkovića, policija). Onoga trenutka kada je Slobodan Milošević kao kremen rata na prostoru bivše Jugoslavije sjeo pred međunarodne suce, bilo je jasno da akteri zločina kazni ne mogu izmaknuti. Na haaškim optužnicama koje je Carla del Ponte adresirala u SRJ njegovi su prvi suradnici — od Milutinovića do Šainovića. Cijena njihova izručenja je naoko trivijalna: 40 milijuna dolara bilateralne pomoći SAD-a kolabiranoj jugoekonomiji. Srbija se više ne želi poigravati svojom sudbinom. Rat je izgubila, ali mir i budućnost ove zemlje više ne moraju biti u rukama zapjenjenih nacionalističkih hazardera.

Dopiru li beogradske refleksije i do Hrvatske? Za Hrvatsku može biti satisfakcija što će se iza haaških rešetaka naći konačno i oni koji su bjesomučno razarali Hrvatsku, ubijali njezinu mladost, nedužne starce i djecu. Rasplet situacije u derutnoj SRJ bjelodano pokazuje da se s međunarodnom zajednicom, kao svojevrsnom sintagmom za diktat ekonomske moći koja milom ili silom formulira i stanje političke svijesti, nije moguće igrati mačke i miša. Ignoriranje suradnje s Haagom i Hrvatsku bi stajalo sankcija i oko toga teško da može biti dvojbi. Upravo stoga, inkasiranje jeftinih političkih bodova na obrani generala Ante Gotovine otporom izručenju, a ne legitimnim pravnim sredstvima, nije na korist ni odbjeglom generalu ni Hrvatskoj. Ono je samo bizarno sredstvo političke manipulacije jeftinih, egocentričnih manipulatora.