Dakle, u listopadu 1994. godine tročlana delegacija – general Mile Ćuk, Krunislav Olujić te Ivić Pašalić u dva je navrata u Zalužanima kod Banja Luke pregovarala s bosanskim Srbima. Bilo je to nekoliko mjeseci nakon što je Washingtonskim sporazumom okončan hrvatsko-bošnjački rat i formirana bošnjačko-hrvatska federacija i nekoliko mjeseci prije velikih oslobodilačkih operacija Hrvatske vojske, Bljesak i Oluja. O tijeku pregovora trojka je potom izvijestila na visokim sesijama kod predsjednika države Franje Tuđmana. Naši se sugovornici sjećaju da su sastancima u Predsjedničkim dvorima, osim pregovarača, nazočili i Miroslav Tuđman (koji je upravo objavio knjigu o tome kako Tata nikada, ni u snu, nije pomislio na podjelu Bosne), Gojko Šušak, Mate Granić, Ivan Jarnjak, Nikica Valentić, Franjo Gregurić, Jure Radić...

Na sastanke s Tuđmanovim pregovaračima Radovan Karadžić bio je doveo najvažnije predstavnike svoje para-vlasti u Republici Srpskoj, predsjednika vlade, ministre. Pokušao je pokazati kako osobno ima nad njima potpunu kontrolu. Vjerojatno htijući demonstrirati kako kontrolira sve Srbe zapadno od Drine, Karadžić je nakon susreta s Hrvatima pod istim krovom upriličio i sastanak s kninskim vođom Milanom Martićem. S delegacijom iz Zagreba razgovaralo se o dvije teme – gospodarskim odnosima i političkom rješenju.

Hrvatska je strana izrazila zainteresiranost za otvaranje prometnica, poglavito autoceste, i otvaranje vodovoda, srpska je tražila naftu. U ogromnim količinama – oko tridesetak tisuća tona. Nafta im je, kako su tvrdili, potrebna za sjetvu, a uspješna žetva omogućila bi im, tako su govorili, nezavisniju poziciju spram Beograda. Karadžić je tražio i korištenje luke Ploče. Tuđmanovoj je ekipi bilo jasno da su tolike količine nafte potrebne ne samo za pokretanje traktora nego i za napajanje tenkova.

Radovan Karadžić zalagao se za održavanje hrvatsko-srpskog Camp Davida, za globalno rješenje hrvatsko-srpskih odnosa, uključujući razmjenu teritorija i stanovništva, u čemu je, kako je govorio, bio spreman na »hrabre poteze«. Pledirao je za hrabre poteze koji bi za posljedicu imali promjenu postojećih granica, uz princip skandinavizacije (lako se sjetiti da je Tuđman neko vrijeme uporno ponavljao formulu o skandinavizaciji prostora ex-Jugoslavije), te uz pravo optacije, na rok od šest mjeseci do godine dana, za razmjenu stanovništva.

U Zalužanima je ponuđena podjela Bosne i Hercegovine na hrvatski i srpski dio. Karadžić to naziva razgraničen jem hrvatskog i srpskog interesa. Pregovarači su u Zagreb donijeli kartu s ucrtanim rješenjima. Podjela je išla ispod Dubrovnika (naš se sugovornik sjeća da je Tuđman u sklopu »konačnog rješenja« bio sklon ustupanju dijela teritorija na krajnjem jugu zemlje), dolinom Neretve, hrvatski bi dio obuhvatio znatne dijelove srednje Bosne, sve zapadno od Vrbasa, uključujući i Abdićevu Zapadnu Bosnu. Za područje oko Tuzle planirala se neka vrsta autonomije. Licitiranje nad kartom bilo je piljarsko: »njima Zavidovići, nama Žepče«, izvijestio je Pašalić po povratku u Zagreb. Tuđman je za prijedlog bio vrlo zainteresiran, tražio je da mu se zbog nekih nejasnoća napravi precizna karta. Zanimao se i što će Srbi napraviti sa svojim dijelom Bošnjaka. Pregovarači su prenijeli da je Karadžić na to pitanje odgovorio lakonski: »kud koji, mili moji«. Već se tada moglo znati da je to eufemizam za etničko čišćenje. Godinu dana kasnije, u Srebrenici, ta je formula »kud koji, mili moji« doživjela kulminaciju. Leševi nekoliko tisuća Bošnjaka rasijani su po cijeloj istočnoj Bosni.

Za razliku od dijela koji se odnosio na Bosnu i Hercegovinu, Tuđmanu se nikako nije svidio Karadžićev plan koji se ticao dijelova Hrvatske pod srpskom okupacijom. Vođa bosanskih Srba zagovarao je ujedinjenje »srpskih zemalja« u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Njegova zločinom zapasana Republika Srpska povezala bi se s blizankom, takozvanom Republikom Srpskom Krajinom. Tako bi se zapadno od Drine stvorila još jedna srpska država.

U to vrijeme, sjeća se naš sugovornik, Srbi su nudili varijantu da ta »Zapadna Srbija« uđe u državni sastav Hrvatske, da se povežu konfederalnim vezama. Tvrdili su da se, kako su oni govorili, »austrougarski Srbi« razlikuju od onih prekodrinskih, koje nazivaju »turskim Srbima«. Navodno su Srbi u tom pogledu čak animirali banjalučkog biskupa Franju Komaricu da za taj plan pokuša pridobiti i Vatikan. Komarica je, tvrde naši izvori, zaista kontaktirao Vatikan, ali je Tuđman ponudu da će Hrvatska »dobiti cijelu Bosnu i Hercegovinu« s razlogom shvatio kao zamku.

Naš se sugovornik sjeća da je na sastanku na Pantovčaku Nikica Valentić izričito odbacio srpsku ponudu te je pledirao da se Hrvatska pripremi za vojno rješenje. Njegov je dojam također da je Tuđman bio sklon dogovoru s Karadžićem, nije pokazao nikakvih rezervi prema podjeli Bosne i Hercegovine, samo se stalno zanimao ima li Karadžić za tu ideju, kako se hvalio, zaista podršku u nekim međunarodnim krugovima. Hrvatski predsjednik, međutim, nije mogao pristati na srpske planove u vezi s okupiranim područjima Hrvatske.

I na koncu, naš sugovornik uopće ne krije da je njegovo prisjećanje na dosad nepoznatu činjenicu kako je Ivić Pašalić bio pregovarač s Radovanom Karadžićem povezano s Doktorovim kandidiranjem za funkciju čelnika HDZ-a. Naš izvor smatra kako za stranku, kojoj je on još uvijek član, nikako nije dobro da za predsjednika dobije čovjeka koji je bio u pregovorima s ratnim zločincem, što će se kad-tad naći pred Haškim sudom. Naš list predočene informacije smatra zanimljivim, značajnim i vrijednim objavljivanja, neovisno od HDZ-ovih unutarnjih nadmetanja.

D. C.