ZAGREB, 2. travnja - Problemi s uvođenjem novog platnog sustava nisu prošlih dana bili udarne medijske vijesti samo zato jer ih šira javnost ne može percipirati tako živo poput nezaposlenosti, stečajeva ili potresa u bankama. No, kako je riječ o reformama presudnim za gospodarstvo, zanimljivo je da čak i u Vladi priznaju da je ta velika promjena mogla biti bolje pripremljena, prije svega u Ministarstvu financija, koje je neke od nužnih naputaka moglo izdati i prije više mjeseci, a ne samo nekoliko dana ili tjedana prije krajnjeg roka.

Zašto je onda ta ista vlada oštro odbila krajnji rok pomaknuti za dva-tri mjeseca? To su, naime, predlagale i banke koje od bivšeg ZAP-a preuzimaju taj posao, ali i zastupnici interesa obrtnika i malih poduzetnika, među ostalima i ministar Željko Pecek. Odgovor je jednostavan. Račanova se vlada nalazi u strahovitoj vremenskoj stisci. Više od pola mandata je za njom, koalicijsko je jedinstvo nagrizeno do kosti, a građani nisu još na svojoj koži osjetili dovoljno pozitivnih rezultata da bi stranke petorke na izbore - ni redovne, nekmoli prijevremene - mogle izaći relativno mirno.

Zbog toga sada u Banskim dvorima užurbano »guraju« sve one reformske poteze i razvojne projekte koje nisu ranije pokrenuli, a nužni su preduvjet za ozbiljniji oporavak cijelog hrvatskog gospodarstva. U toj se žurbi griješi naveliko jer nema vremena za sveobuhvatno analiziranje, predviđanje uskih grla i neželjenih posljedica. Radi se po načelu »ako ne prođe, mijenjat ćemo u hodu«. No, kada se previše toga mijenja u hodu, sustav se opasno približava kaosu, a čak i dobro zamišljene mjere dolaze pod udar teške sumnje zbog prekasno otkrivenih anomalija. A to sasvim sigurno nije plodonosno ozračje za reforme.

Tako sada cijela Hrvatska skupo plaća to što je Račanova vlada prvih godinu i pol mandata potrošila na »snimanje situacije«, kako su čelnici petorke tepali običnom politikantskom odugovlačenju, iako su im i kod kuće i u svijetu najdobronamjernije savjetovali da u reforme treba krenuti što prije, najbolje odmah. I to ne samo zato što je u prvim mjesecima nakon izbora javnost bitno optimističnije raspoložena nego i zato što onda ostaje više vremena za ispravljanje eventualnih pogrešaka. Nakon više od dvije godine rada, Račanova vlada to vrijeme više nema. Zauvijek je izgubljeno.

Jedan od drastičnih primjera za to je reforma radnog zakonodavstva, koju je praktično nemoguće ozbiljno provoditi s mačem skorih izbora nad glavom, čak i kada je idealno zamišljena, a njena provedba do u detalje promišljena. Stoga nije čudno što se u Banskim dvorima može čuti da će ta reforma ići u bitno blažem obliku od onoga koji priželjkuju njeni kreatori.

Iako je taj projekt ministrica turizma Pave Župan Rusković najavila uz napomenu da za njega vlada iznimno veliko zanimanje, uoči Uskrsa jedan je visoki dužnosnik Vlade priznao da željenih konkretnih pomaka još nema u očekivanoj mjeri. On to tumači navikom turističkih djelatnika da uz privatni iznajmljivački biznis vežu samo zaradu, a sigurnost mirovinskog i zdravstvenog osiguranja traže u makar i loše plaćenom poslu u nekom hotelu ili restoranu. A ako zagusti u privatnom biznisu, bolovanje je uvijek na dohvat ruke. Treba li uopće podsjećati da ozbiljnije postavljeno radno zakonodavstvo takve manevre ne dopušta i da bi u takvom okruženju mnogi objeručke prihvatili povoljne kredite koje nudi spomenuti projekt.

Ništa manje tužan primjer nije ni odugovlačenje reforme poljoprivrede. Još su HDZ-ove vlade od toga odustajale čim bi se spomenulo »i« od izbora, a ni Račanova se nije ponijela bitno odgovornije. Prije samo dva mjeseca, jedan od čelnika petorke uvjeravao nas je, a to je potvrđivala i politička praksa, da je ta reforma ostavljena za »drugi mandat« jer je HSS zaključio da bi ga ona mogla stajati previše glasova u ruralnim regijama središnje Hrvatske i Slavonije, gdje inače najbolje stoji. Danas, doduše, HSS-ov ministar poljoprivrede uporno najavljuje skoro pokretanje reforme, utemeljene na okrupnjivanju posjeda i širenju palete proizvoda. No, do medija su već doprle i informacije da je upravo zbog ustrajanja na reformi »pukla ljubav« između ministra Božidara Pankretića i predsjednika HSS-a Zlatka Tomčića.