Karamarko očito nikome više ne vjeruje: ni svom obavještajnom okruženju, niti državnim tijelima koja je njegov Ured više ili manje uspješno opsluživao pune dvije godine / U čitavom slučaju usputna šteta postoji i najviše će je osjetiti unutar hrvatskog obavještajnog sustava. Istodobno, Vlada će ubuduće morati pažljivije birati tko vodi ključne službe / Sa stanovišta nacionalne sigurnosti, ipak je važno da je obavještajno gradivo UNS-a sačuvano gotovo u cijelosti

No, najnoviji potez Tomislava Karamarka, bivšeg šefa sada već nepostojećeg UNS-a, ne treba promatrati »crno-bijelo« i čovjeka odmah osuđivati, nego valja objasniti bit problema. U zemlji u kojoj se obavještajno-sigurnosna igra već dugo vodi bez pravila i uobičajenih formalnih i neformalnih obrazaca ponašanja karakterističnih za demokratski svijet, ne može se očekivati neka posebna korektnost.

Karamarko očito nikome više ne vjeruje: ni svom obavještajnom okruženju, niti državnim tijelima koja je njegov Ured više ili manje uspješno opsluživao pune dvije godine. Njega je oduvijek zabrinjavalo »curenje« vrlo osjetljivih obavještajnih podataka ne samo prema medijskim kućama koje egzistenciju temelje i na atraktivnim špijunskim pričama, nego i u ruke onih koji se profesionalno bave špijunažom, a nisu hrvatski državljani.

Da bi spriječio »najezdu strvinara«, Karamarko je odlučio sočan but duboko zamrznuti. Kako je po struci povjesničar-arhivist, odlično poznaje Zakon o arhivskom gradivu. Pronašavši u njemu pravni oslonac, bez mnogo buke (i suvišnih svjedoka) »teleportirao« je građu UNS-a (sive kutije zavezane špagicom) na jedino mjesto koje mu se učinilo sigurnim - u Hrvatski državni arhiv. Na takvu je transakciju smjesta reagiralo Ministarstvo unutarnjih poslova i, dok se ne razjasni pozadina i zakonitost Karamarkovog neobičnog evakuiranja povjerljivih spisa, dodatno policijom osiguralo UNS-ovu arhivu. Je li ona bespravno otuđena ili je ipak riječ o opravdanom oprezu treba odgovoriti famozni saborski Odbor za nacionalnu sigurnost Đurđe Adlešić.

Upućenima u špijunsku problematiku i površan bi pogled na UNS-ove dokumente bio dovoljan da shvate koliko je uopće profesionalna i ozbiljna hrvatska obavještajno-sigurnosna zajednica (UNS je bio krovna institucija), dok bi neupućena, a znatiželjna javnost bila zaprepaštena i gomilom potpuno nevažnih podataka koji su u normalno uređenim obavještajnim sustavima samo »usputna sirovina«. Koja se povremeno spaljuje u kotlovnicama mjerodavnih ministarstava i nikad ne može poslužiti kao sredstvo ucjene ili kompromitacije.

Tomislav Karamarko vodio je Ured koji je želio preživjeti što duže. Netko će njegov završni potez tumačiti osvetom i prkosom jer se UNS preko noći ukida. Taj motiv osobne uvrijeđenosti ne može se zanemariti jer nije lako od ljubimca predsjednika države odjednom postati neželjena osoba i čovjek kojeg s Pantovčaka čak optužuju da je možda i »uništavao važne dokumente«.

U čitavom slučaju usputna šteta svakako postoji i nju će najviše osjetiti unutar hrvatskog obavještajnog sustava. Istodobno, Vlada će ubuduće morati pažljivije birati tko vodi ključne službe. Sa stanovišta nacionalne sigurnosti, ipak je važno da je obavještajno gradivo UNS-a sačuvano gotovo u cijelosti. Karamarko iz svijeta špijunaže ne odlazi bez gorčine pa će se uskoro na tu temu vjerojatno češće javljati i javno progovarati. Ipak, kraj njegovog mandata ostat će upamćen po bizarnosti da kod nas tona-dvije državnih tajni mogu postati ptice-selice koje se, ovisno o trenutačnoj klimi, stalno prebacuju iz jednog prostora u drugi, a da to nitko ne zna, niti na vrijeme primjećuje.

Fran Višnar