Hrvatskoj je nužno povesti bitku protiv pesimizma i beznađa. Slažu se u tome i pozicija i opozicija. Jedni i drugi smatraju da je promjena javnih raspoloženja uvjet bez kojega se jednostavno ne može naprijed. O potrebi da se Hrvati izvuku iz depresije već duže vrijeme govori premijer Ivica Račan. O istoj je potrebi, da Hrvatska mora razbiti beznađe, u svom programatskom nastupu zborio i kandidat za šefa HDZ-a, Ivić Pašalić. Svaki od njih, naravno, smatra da baš on ima recept.

Pašalić tvrdi da ova vlast pojma nema, da joj nedostaje volje i snage, pa ističe da je »Hrvatskoj potrebna nova politička generacija«. Ali u ekipi koja se uz njega postrojava ni jednog novog lica, sve sudjelovanjem u Tuđmanovoj vlasti debelo kompromitirani ljudi. Potencijalni vođa ima baby facu, ali slovi kao zloduh bivšeg režima. Staro društvo nudi se u novim kostimima, demokratski ušminkano, navodno socijalno osjetljivo i europski otvoreno. Najavljuju ubrzane reforme svih segmenata društva, no, ponude su im vrlo općenite i vrlo maglovite. Što znaju, mogu i hoće Pašalićevi su momci pokazali u proteklom desetljeću. Od njihove vlasti Hrvatskoj još trnu zubi.

Račanovom društvu sve se manje vjeruje da zna, može i hoće. Sve je raširenije neslaganje s njihovim konceptom političkog i gospodarskog života. Oni se još pokušavaju izgovarati teškim naslijeđem, ali nakon dvije godine kilava vladanja, taj im se argument više ne uvažava. Od bivše vlasti nisu tražili podnošenje računa, danas ih zbog toga prozivaju i oni koji su sami morali biti prozvani. Pašalić im zamjera da nisu proveli obećanu reviziju pretvorbe! Razumijevanje za njihove teškoće rapidno se topi, jer javnost više ne vjeruje u ispravnost smjera njihova kretanja. Konzervirali su ono što je trebalo promijeniti, sami su se promijenili postajući slični svojim prethodnicima. Danas im je najjači argument to da poslije njih mogu doći još gori.

Mladi sociolog Dražen Šimleša u ovom listu tvrdi da su sadašnje negativne emocije opakije od onih iz vremena HDZ-a. Razočaranost krajem desetogodišnje Tuđmanove vladavine bila je mnogo bliža aktivizmu. Ova je mnogo bliža apatiji, jer su potonula očekivanja od prije dvije godine. Ona je situacija bila slična revolucionarnom vrenju, ova klizi u duboku depresiju. Onda se vjerovalo u mogućnost promjene, sada je ta nada sićušna. Hrvati su danas beskrajno umorni, iscrpljeni i izmučeni. Sadašnja je situacija opasnija.

Zato iz nje i nije moguće lako izaći. Neće u tome pomoći nikakve političke narudžbe, ho-ruk akcije razveseljavanja nacije ni umjetnog raspirivanja optimizma. Zato je ideja da se odnosi između Vlade i sindikata, zategnuti zbog najavljene restrikcije radničkih prava, poprave zajedničkim odlaskom na nogomet – bizarna, nakaradna i stupidna. Pokušaj je to apliciranja modela iz proteklog desetljeća, kada su HDZ i opozicija na teniskim terenima međusobno njegovali srdačnost. Narodu usprkos!