Danas Praljku ne preostaje drugo nego da laže pod zakletvom. Poželjeli bismo mu da barem kući, pred ogledalom, spozna istinu. A istina je neopisivo gorka. Istina je da su on i još par takvih izazvali najveći politički debakl moderne Hrvatske. Istina je da su trajno uništili nade bosanskih Hrvata da u BiH žive kao ljudi

Žuti papirić s mobilizacijskim pozivom na kućna je vrata mojih roditelja stigao početkom svibnja '92. Papirić je nalagao da se oboružan brijačem i četkicom istog popodneva nacrtam u gradskom zapovjedništvu. Hodnici zgrade bili su prepuni prestrašenih gradskih mangupa. Istog su nas popodneva ukrcali u kamione i odvezli na jug. Prespavali smo u Neretvi, a tamo smo dobili i uniforme nove, ispeglane i mirisne, ali bez oznaka i šahovnice na kapi. Sutra ujutro ušli smo u Hercegovinu. Tako je počeo moj rat u BiH. Još prekjučer bio sam splitski civil, a tog sam se popodneva našao na prvoj liniji posljednjeg europskog rata, u uniformi bez oznaka, izložen umjerenoj artiljerijskoj vatri, okružen gomilom prestrašenih studenata mobiliziranih u profesionalnu brigadu. Slijeva nam je bio čapljinski HOS u kojem su još i tada bili mahom Muslimani. S desna su nam bili Šibenčani koji su Crnogorce šajbali pitoresknih Shermanom, arhivskim tenkom koji je izgledao baš kao iz Fordovih i Hustonovih ratnih žurnala. Pred nama je umočen u jutarnju sumaglicu stajao Stolac, grad koji će HV za koji tjedan osloboditi od Crnogoraca, a HVO za koji mjesec njegovih bošnjačkih stanovnika.

Bio je to moj prvi rat, zato ga se i sjećam tako dobro. Ali, to sjećanje vara. Ja nikad nisam bio mobiliziran, nikad nisam dobio unformu bez oznaka ni vidio Stolove. Šibenčani sa Shermanom, moji prestrašeni studenti i srpske granate nisu postojali. Sve su to virtualna sjećanja koja su mi ugrađena implantima, kao u kakvoj cyberpunk knjizi. Ništa se od toga nije dogodilo. Tako bar kaže general Slobodan Praljak.

General Slobodan Praljak svjedočio je ovog tjedna u Haagu i haaškim porotnicima uvjerljivo pokazao kako ništa čega se sjećam nije do pričina i virtualna zbilja. Ni ja ni moji dalinatinski urbani vršnjaci nismo bili u Hercegovini, jer tamo nije bilo Hrvatske vojske. Hrvatske državljane nije se mobiliziralo za rat u BiH, nije im se na vrata ostavljao žuti papirić, nego su se tek poneki dragovoljno javljali jer su bili hercegovačkog podrijetla. A i takvih je, veli Praljak, bilo samo 600 do 800, što znači da su brigade Šibenčana i Splićana koje sam tamo vidio bile optička varka, proizvod podmuklog neurološkog implanta. Optička varka bilo je i tijelo onog sirotog momka iz Kaštelanske zagore kojeg smo u šatorskom krilu vukli devet kilometara kroz krš da bi mu roditelji imali što pokopati. Valjda je to istina, valjda ničeg takvog nije bilo, kad to kaže general Praljak.

Hrvatska vojska bila je u BiH i tamo ratovala, i to je notorna činjenica. Slobodan Praljak i čete haaških odvjetnika pokušavaju opovrgnuti tu notornu činjenicu već puno desetljeće, ali im to ne uspijeva jer čak ni preplaćeni diletanti u Haagu nisu tako glupi. Ali ono što Praljak, Ivo Sanader ili Miroslav Tuđman koji još ratuje protiv londonske salvete nikako ne mogu shvatiti jest da nije važno je li ili nije Hrvatska vojska bila u BiH. Važno je što je ona tamo radila, i za kakvu je politiku radila.

Istog tog proljeća kad je Bosna bila napadnuIta u postrojbu kojoj sam dodijeljen masovno su se prijavljivali Bošnjaci - ljudi koji su po Dalmaciji radili kao sezonci ili zidari, a osjetili su potrebu braniti postojbinu. Ne mislim da im je smetalo da je HV u Bosni, dapače. Sumnjam da je to smetalo i posadi VRB-a koji se nalazio nedaleko od nas. Činili su je bosanski Posavci, a šef raketnog bacača imao je široki šešir kao Krokodil Dundee, na jednom rukavu košulje kockice, a na drugom Alijino znakovlje, zeleni i bijeli polumjesec. Ta se dva rukava netko potrudio rašiti.

Nitko pošten ne bio Hrvatskoj vojsci zamjerio što je oslobodila Stolac koji nam je ležao pred nosom, da se u Stolcu nije poslije dogodilo ono što se dogodilo. Nitko normalan ne zamjera HV-u što je oslobodio Kupres, Vakuf, Šuicu ili Šipovo. Margaret Thatcher i danas s pravom žali što Zapad nije pustio Hrvate da uđu u Banju Luku, jer bi Banja Luka danas možda imala džamiju. Lažno pitanje je li HV bio ili nije bio u Bosni treba promijeniti u drugo pitanje: zašto je ta sila i ta krv iskorištena za izdaju, za vjerolomstvo i za zabadanje noža u leđa jedinom savezniku.

Raketaš s australskim šeširom bosanski zidari i konobari, splitski studenti, a bogme nija nikad ne bi otišli u bosanski rat da nam je netko (recimo Praljak) rekao da će Stolac koji je ležao pred nama sutra biti očišćen od svojih građana. Nikad ne bi otišli u taj rat da su nam rekli da će nama iza leđa - u Mostaru i Čapljini - Bošnjaci biti trpani u koncentracijske logore. Dalmatinska je mladež tamo po čukama ratovala da deblokira Dubrovnik i oslobodi Cavtat, a ne zato da bi Praljak i njegova krimogena bratija u Herceg-Bosnu mogli uvesti hrvatske školske udžbenike, hrvatski TV program i hrvatsku valutu. Danas se svi - od Đapića do Tomca - trse uvjeriti sebe i druge da to što je Praljak radio nije bila agresija. Ali, stanje kad jedna država na teritoriju druge uvede svoje udžbenike, televiziju i valutu doista je teško zvati drugim imenom: ma kakvom god semantičkom gimnastikom izbjegavali neželjenu "a-riječ", ostaje ruža koja i pod drugim imenom jednako smrdi.

Danas Praljku ne preostaje drugo nego da laže pod zakletvom. Poželjeli bismo mu da barem kući, pred ogledalom, spozna istinu. A istina je neopisivo gorka. Istina je da su on i još par takvih izazvali najveći politički debakl moderne Hrvatske. Istina je da su trajno uništili nade bosanskih Hrvata da u BiH žive kao ljudi. Istina je da su zatrovali i pljunuli na znoj i krv one hrvatske mularije koja se tog svibnja patila na Stolovima. Istina je da danas, nakon deset godina, Praljak poriče da su ta krv i znoj postojali, dakle da sam i ja postojao. Stoga pokorno molim stožer za obranu digniteta da nas sve skupa obrani.