Dolaskom Slobodana Praljka pred Haaški sud objelodanjeno je da haaško Tužiteljstvo priprema optužnicu protiv osoba iz Hrvatske za zločine u Bosni i Hercegovini. Hrvatska je dosad samo posredno bila optužena za agresiju na BiH kad je ICTY utvrdio postojanje međunarodnog sukoba između Hrvatske i BiH u pravomoćnoj presudi Zlatku Aleksovskom i nepravomoćnim presudama Dariju Kordiću i Tihomiru Blaškiću, a brojne medijske spekulacije o velikoj istrazi protiv vojnog i političkog vrha Hrvatske zbog zločina u Hercegovini 1993. godine najizravniju su potvrdu dobile ovaj tjedan na suđenju Mladenu Naletiliću i Vinku Martinoviću.

Kad je general Praljak došao svjedočiti u korist Tutine obrane, tužitelj Kenneth Scott protestirao je što mu nisu dali dovoljno vremena da se pripremi za tako važnog svjedoka, ali samo dva dana kasnije rešetao ga je pitanjima očito dobro potkrijepljenim vojnim dokumentima o progonima Bošnjaka iz Stoca i uništenju tamošnjih džamija. Zločini u Stocu sasvim izvjesno nemaju izravne veze sa suđenjem Tuti i Šteli - optuženi su za zločine na području Mostara i Jablanice, a Tužiteljstvo je osim toga istraživalo ulogu Kažnjeničke bojne u izazivanju sukoba između Hrvata i Bošnjaka u Srednjoj Bosni, tražeći od hrvatske vlade da im dostavi sve što zna o djelovanju Kažnjeničke na području Gornjeg Vakufa/Uskoplja, Prozora/Rame, Travnika i Novog Travnika.

Za razliku od slabih argumenata o prisutnosti jedinica HV-a u ljeto 1993. u odsječenim enklavama u Lašvanskoj dolini, Tužiteljstvo puno lakše može dokazati prisutnost HV-a na području juga Hercegovine i Stoca, jedva dvadesetak kilometara udaljenog od hrvatske granice pokraj Metkovića i Dubrovnika. Janko Bobetko u svojoj knjizi "Sve moje bitke" objavio je da je 12. travnja 1992., samo dva dana nakon što je imenovan za zapovjednika Južnog bojišta, izdao zapovijed jedinici Četvrte splitske brigade HV-a da pojača obranu desne strane Neretve nedaleko od mjesta Slipčići južno od Mostara.

O tome tko bi sve mogao biti optužen može se isključivo spekulirati - no imena časnika o kojima je tužitelj ispitivao generala Praljka najizravnije upućuju na smjer istrage: Ante Roso, Željko Šiljeg, Miljenko Crnjac, Zdravko Andabak i Miro Andrić odabrani su među ratnim zapovjednicima kao oni koji najizravnije mogu dokazati postojanje direklne zapovjedne linije od Zagreba prema ratnoj Hercegovini. Teško da su bošnjačke tajne službe iskopale dokaze o odgovornosti za zločine u javnosti nepoznatog Zdravka Andabaka, ali je taj Zagrepčanin, rođen 1957. u Livnu, s mjesta savjetnika za obuku pri Glavnom stožeru u Zagrebu na početku rata u BiH prekomandiran u Hercegovinu, da bi se odatle vratio u MORH. Bobetko je objavio zapovijed kojom Zdravka Andabaka 7. svibnja 1992. postavlja na mjesto zapovjednika sektora Mostar - Široki Brijeg - Čitluk - Čapljina, odakle je upravo smijenio Praljka, nezadovoljan njegovom ulogom u operaciji Čagalj kojom je u lipnju 1992. odbačena JNA s desne strane Neretve. Miro Andrić već je u presudi Blaškiću poslužio kao ilustracija veze Zagreba i HVO-a, jer je tadašnji pukovnik HV-a 1993. poslan u Travnik, gdje je i rođen, a nakon rata se vratio u HV. Ministar obrane Jozo Radoš smijenio ga je u kolovozu 2000. s mjesta pročelnika odjela za međunarodnu vojnu suradnju.

Tužiteljstvo je očito pročitalo i Bobetkovu zapovijed koju je, kao i ostale koje je potpisivao kao zapovjednik Južnog bojišta u izmještenom komandnom mjestu u Grudama, napisao na memorandumu sa zaglavljem "Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, Hrvatsko vijeće obrane” kojom je Antu Rosu 21. travnja 1992. zadužio za Livno a Miljenka Crnjca za Tomislav grad - Prozor - Konjic. To što je Roso kao zapovjednik Glavnog stožera Hrvatske vojske potpisao imenovanje Tihomira Blaškića za zapovjednika Operativne zone Srednja Bosna, istaknuto je u presudi Blaškiću. Roso u studenome 1993. zamjenjuje Praljka na čelu HVO-a, da bi nakon Washingtonskog sporazuma bio imenovan za dozapovjednika u Združenom zapovjedništvu Armije BiH i HVO-a u Sarajevu, odakle je ponovno prekomandiran u Zagreb.

Budući da glavna tužiteljica Carla del Ponte stalno ističe da joj je glavni cilj obuhvatiti odgovorne na najvišoj razini vojne i političke odgovornosti, teško da bi se bilo koji od spomenutih časnika mogao naći pri vrhu optužnice za zločine hrvatskih snaga u Hercegovini. Prošlo ljeto zamjenik premijera Goran Granić potvrdio je informaciju Nacionala da su iz Haaga stigla tri zahtjeva za dostavu dokumenata i osiguranje svjedočenja vezanih za ratna zbivanja u Hercegovini, na kojima se spominje tridesetak imena.

Prema Nacionalu, na jednom zahtjevu su političari Herceg Bosne predvođeni pokojnim Matom Bobanom, na drugom su traženi razgovori s časnicima i obavještajcima koji su djelovali i u Hrvatskoj i u BiH, a na trećem, koji se odnosio na istragu o hrvatskoj intervenciji u BiH, na prvom su mjestu imena predsjednika Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška. Tuta i Štela među ostalim su optuženi za zločine nad Bošnjacima u logoru Heliodrom pokraj Mostara, a istragom o Stocu obuhvaćaju se i druga dva najveća logora u Hercegovini, Dretelj i Gabela u blizini Čapljine, u koje su od ljeta 1993. zatvorene tisuće Bošnjaka s područja Stoca i Čapljine. Zbog toga što nitko nije uhićen zbog zločina u Stocu prošle je godine javno prosvjedovao britanski potpukovnik Hector Gullan koji je 1998. i 1999. radio na otkrivanju ratnih zločinaca i onih koji su stalnim nasiljem pokušavali spriječiti povratak Bošnjaka. Dok mu je u Buckinghamskoj palači kraljica Elizabeta davala odličje Najuzvišenijeg reda britanskog imperija, časnik Padobranske regimente i SAS-a optužio je Hrvatsku da je njezina vojska pomogla "ekstremistima bosanskih Hrvata u zločinu okrutnog etničkog čišćenja osam tisuća Bošnjaka iz Stoca". Britanska istraga utvrdila je popis od 22 osobe odgovorne za nasilje prema povratnicima i ratne zločine.

Prije rata na području općine Stolac od 18.845 stanovnika Bošnjaci su činili većinu od 44,5 posto, Hrvata je bilo 32,4 posto a Srba 21 posto. Stolac su najprije zauzeli Srbi s JNA, koji su do lipnja 1992. od Mostara do Čapljine držali kompletnu lijevu obalu Neretve. Dio Bošnjaka ostao je u Stocu i pod srpskom okupacijom. Nakon zajedničke borbe protiv JNA, kad su srpske snage izbačene iz Mostara i prigradskih naselja Čapljine, rastu napetosti između Hrvata i Bošnjaka do 9. svibnja 1993. kad dio HVO-a napada Armiju BiH u Mostaru. Većina stolačkih Bošnjaka protjerana je u dva velika vala sredinom srpnja i početkom kolovoza 1993. Prema izvještaju Bassiounijeve komisije iz 1994., od lipnja 1993. oko 1350 vojnosposobnih Bošnjaka iz Stoca uhićeno je i zatvorerio u Dretelju i Gabeli, a od 3. kolovoza preostali muškarci, uključujući otprilike 4000 žena i djece, zatvoreno je u Gašnicama pokraj Čapljine. U knjizi “Zločini u općini Stolac" izdanoj u istočnom Mostaru, navodi se da je 1559 muškaraca i 49 žena iz stolačke općine prošlo logore, najprije u samom gradu, odakle su prevezeni u Dretelj ili Gabelu. S područja stolačke općine ubijen je 51 Bošnjak, njih 19 u logorima, a devetero staraca kad su natjerani na marš od Bune do Blagaja. Nabrojeno je 35 Hrvata koje se sumnjiči da su sudjelovali u zločinima, od toga je za šestoricu navedeno sudjelovanje u ubojstvu četvorice Bošnjaka u Koštanoj bolnici i jednoga u Gabeli. Prošli mjesec županijskom sudu u Mostaru predali su se Ante Krešić i Petar Marić optuženi da su u logoru Gabela ubili 54-godišnjeg Ibru Ražića. Trećeoptuženi Dragan Krešić još je u bijegu. HDZ je u Stolac pokušao naseliti protjerane Hrvate iz Kaknja i Vareša, no unatoč brojnim napadima vratila se polovina predratnih Bošnjaka kojih je prije rata bilo 70 posto u samom gradu. Međunarodni predstavnici nedavno su pohvalili Stolac jer je po dosadašnjem 53-postotnom povratu imovine bolji od prosjeka Federacije BiH.