Film o raskolu HDZ-a nećete gledati. Poručio je prvo Ivo Sanader, citiran u Dnevniku i Vijestima dana, a potom je, gostujući kod Romana Bolkovića, slično zborio i Sanaderov interesni podupiratelj Vladimir Iljič Šeks. Kao da ih je uštimavao maestro Vjekoslav Šutej. Ono u Splitu i Slavonskom Brodu iskazano primitivno nasilništvo i bukaštvo posljedica je, tumači samouvjereno Sanader, HDZ-ove demokratiziranosti. Nakon što su gotovo uglas ponovili da većih demokrata od njih u Hrvatskoj nema, srce mi je ušlo u pete. Ako prema Sanaderu otvoreno, pa taman i šaketanje, znači i demokratično, što to čeka (neistomisleću) naciju kad se hadezeovci ponovno ukažu na vlastodržačkom tronu?! Tom novom teorijom zaslužio je trenutačni šef HDZ-a barem status dopisnog člana HAZU-a. Smjer: razred za (de)humanističke znanosti.

Gotovo navlas Sanaderu promišlja i Romano Bolković, pa zato nije razgovor sa Šeksom počeo onako kako struka zapovijeda, aktualijama, već pitanjima koja sežu u stoljeće sedmo. Izlizanom HDZ-ovom, EPP-u prilagođenom, općehrvatskom političkom dijagnostikom tupili su nas Bolković i Šeks gotovo cijelu večer. Tek negdje u drugom satu stranačkih divana, suglasja i istomišljeništva, na sitnicu zvanu »živi balvani u Slavonskom Brodu« podsjetio ih je remetilačkim pitanjem gledatelj. Nakon te prekinute idile Bolković je ipak priznao da je događanjem demokracije u Splitu i Brodu namjeravao završiti emisiju. Bilo je daleko aktualnije raspredati o Mesićevom pretvorbenom (zna dobro Šeks, nekonzumiranom) grijehu zvanom cementara, stranačkim zaslugama za stvaranje države (čistog zraka i razvedene obale), te (evidentnoj) nesposobnosti trenutačne vlasti. Vlastiti su grijesi bili tek mrva muškata u presoljenom jelu koje mogu u slast pozobati tek zagriženi pristaše. Njima je već odavno ideologija uništila osjetilo za dobar okus i ukus.

Bili su Šeks i Bolković poput jednojajčanih, misaonih blizanaca i glede »Latinice«. Na samome početku »2 u 9« ispljuckali su tendencioznog Latina, koji se, zamislite, usudio progovoriti o hrvatskoj pljački stoljeća. Sudeći prema sebi, Šeks je bio uvjeren da je taj trenutak na HTV-ovu prvom programu na optuženičkoj klupi. Nit" je Latin, nit" su gledatelji toliko blesavi da povjeruju kako lova i pljačkaši robuju ikakvim ideologijama. S pravom je više drvlja i kamenja u »Latinici« bačeno na sadašnju nego na bivšu vlast. Jer, HDZ je zbog ozakonjene pljačke ili, kako bi to Šeks demagoški rekao, socijalne neosjetljivosti, »kažnjen« gubitkom vlasti, koju je preuzela koalicija obećanjem da će vladati pravedno. A pravde ni od kuda. Pljačkaši, i oni koji su pljačku ozakonili, plaze javnosti jezik, a prevareni su izgubili nadu, i u poštenje, i u pravednu državu. Odličnu »Latinicu« isplatilo se gledati već i zbog elokventnog Danka Plevnika koji je uz jednostavnu, mediju primjerenu, analizu višedesetljetnog obmanjivanja hrvatskog radništva, sarkastično primijetio da smo napokon dobili državu u kojoj ništa ne smije biti naše.