Da nije tragično, možda bi bilo i smiješno u kakvom vlastohlepnom zanosu i u kakvom dražesnom gladijatorskom ambijentu protječe predizborna kampanja u HDZ-u. Sve je otpočetka, štono bi kazao već dulje vrijeme indisponirani Mirko Čondić, do te mjere "mirno i dostojanstveno" da se nitko naročito začudio ne bi ako bi nominalno Demokratska zajednica ovih dana bila dopunski registrirana i kao šakačka, pri, recimo, Hrvatskom boksačkom savezu.

U HDZ-u se, to više ni za koga osim za Sanadera nije tajna, vodi bjelodano pravedan i bespoštedan rat svim raspoloživim sredstvima do "istrage vaše ili naše". On je ujedno i bezdušna vlastoosvajačka vojna, prljava taman onoliko koliko su čiste i političke namjere njegovih ključnih aktera. Pašalićevi gremlini dobro uvježbanim provokatorskim akcijama remete Sanaderovu priželjkivanu idilu gdje god izborni ishod ne upućuje na zadobijanje "terenskog preimućstva"; apetiti su golemi, ambicije planetarne, svaki vijećnik je bitan, a nestrpljenje Herr Flickovih junoša da iznova zajašu i ukrote Hrvatsku gotovo rukom opipljivo.

Na postamentu političkog mita o "nenadjebivom i virtuoznom Doktoru" — niklog na sramnoj politici oprosta aktualne vlasti — ipak se posve jasno pomalja velebna kadrovska struktura "nove HDZ-ove generacije": ideolog klana Ivan Aralica, operativac Markica Rebić, obavještajni "ekspert" Domazet Lošo, pretvorbeni majstor Milan Kovač, medijski savjetnik Miljenko Manjkas, humanist i domoljub Ljubo Ćesić Rojs ... Njihova djela i imena njihov su program, a istoga zloguko podcrtavaju i njihove današnje riječi. Jedan gospodarski projekt ganja se s drugim, jedna razvojna vizija uskrisuje čitavu nisku novih preporodnih dilema: hoće li načelnik glavnog stožera biti Norac ili Gotovina; hoće li se družba nakon povratka na vlast najprije obračunati s izdajnicima među Hrvatima ili s preostalim Srbima; hoće li najprije suditi Mesiću ili, pak, Račanu ...? I to im je hvala što im je pretvorbene i ine amnestije aktualna vlast dala!

Oba su "dr.", no samo jedan je Doktor — uskliknuo je onomad u ekstazi političke kreacije zadarski župan Šime Prtenjača, ne skrivajući očaranje nadirućom pašalićevskom beskrupuloznošću. Indikativno je da se onoga pokojnog doktora — dok mu se mrtve kosti rotiraju u boksačko-stranačkoj centrifugi — malo tko više i spominje kao ideologa "svehrvatskoga" pomirenja. Čak i on, trajnožareća ikona HDZ-a i njegova desetljetnog monolita, pretvoren je u puku toljagu za obračun s mrskom unutarstranačkom konkurencijom. Kad već danas rade to što rade jedni drugima, možemo samo maštati — ili, zahvaljujući koalicijskoj vladi, prekriženih ruku čekati — što će, akobogda, sutra raditi s nama.