Novi list: 10. 04. 2002.
Sconto Hrvatska
Piše: Jelena LOVRIĆ
Ivica Račan ovoga je puta u pravu. U Hrvatskoj zaista raste otpor prodaji hrvatskih poduzeća strancima. On to smatra katastrofalnim po državu. Tvrdi da će, ako se inozemne tvrtke ne ohrabre da uđu u Hrvatsku, zemlja »ostati izolirana«.
Premijer ne analizira, nego apriori diskvalificira fenomen narastajućeg protivljenja procesu kojega on naziva »privatizacijom i dolaskom stranog kapitala«, a javnost sve češće krsti kao rasprodaju obiteljskog srebra. Otpor raste jer Hrvatska u prodaju nacionalnog blaga ide kao grlom u jagode. Ne vidi se nikakav racionalan koncep
t, nikakav osmišljen plan, nikakva dugoročna strategija. Vidi se da druge zemlje nisu tako bezglavo srljale da sve stave na bubanj. One koje mogu služiti za primjer, imale su jasno artikuliranu politiku. Znalo se što je na prodaju, i koliko, još je čvršće bilo definirano što se nipošto ne prodaje.U posljednje se vrijeme mnogo govorilo o hrvatskim bankama, koje su – kao nigdje u tranzicijskim zemljama – danas gotovo sve u stranim rukama. Na upozorenja stručnjaka kako je riječ o opasnoj praksi, vlast reagira diskvalifikacijama. Dojam je da se vladajućima strašno žuri dovesti do kraja ono što je HDZ započeo: sve vrijedno što je nacija desetljećima stvarala, u nekoliko će godina dobiti inozemne vlasnike.
Drugi je važan razlog narastanja otpora činjenica da prodaja strancima nije donijela rezultate koji su se obećavali i očekivali. Tvrdilo se da će inozemci u Hrvatsku donijeti zapad. Zapadne norme poslovanja i zapadni standard. Umjesto toga, strani vlasnici nisu u Hrvatsku donijeli ništa što nisu morali, od
nose sve što mogu. Banke ne unose, nego iz Hrvatske iznose milijarde. Mediji u stranom vlasništvu zastupaju interese svojih gazda, na štetu zanemarivanja nacionalnih interesa Hrvatske.Možda su najvažniji poticaj promjeni raspoloženja donijele reperkusije oko prodaje hrvatske telefonije Nijemcima. Pokazalo se da Deutsche Telekom u Hrvatskoj primjenjuje cjenike i pravila koja mu u njegovoj zemlji ne mogu proći. Nabili su cijene, do daske iskoristili monopol, a svi protesti i prijetnje da će se njihovo ponaš
anje ispitati i revidirati – pali su u zaborav. Sada se već najavljuje da će s Hrvatskom elektroprivredom biti slično. Mora poskupiti struja, da bi se HEP-u u prodaji podigla cijena. Tako i ono što plate za hrvatska poduzeća, stranci na koncu naplate od hrvatskih građana.Ali kako će se strani vlasnici držati u Hrvatskoj, to ipak prije svega zavisi od propozicija koje im određuje hrvatska vlada. A ona im dopušta takvo ponašanje kao da je Hrvatska njihova kolonija. To je rodno mjesto narastajućeg protesta. Ako se uključivanje Hrvatske u međunarodnu zajednicu svodi na pretvaranje nacije – uz iznimku nešto tajkuna i političara – u jeftine najamnike stranih gazda, onda će normalno jačati kontra.
Protivnike takvog povezivanja sa svijetom premijer naziva »jadnima i slijepima«, ne videći da se otpor mobilizira upravo zbog načina na koji se Hrvatska dosad krčmila. »Gospodarsko zatvaranje znači da Hrvatska ne može ući u Europu«, zaključuje Račan. Točno, ali bude li se gospodarsko otvaranje prakticiralo kao olaka i neodgovorna rasprodaja svega što u zemlji vrijedi, u Hrvatskoj će rasti snage zatvaranja, izolacije i anti-europejstva.