Da tu nije u pitanju politika općeg dobra i načela nego politika personalnog etabliranja i rušenja, tužno je i ružno vidjeti odnosom prema slučajno aktualnoj zagrebačkoj gradonačelnici koja, ni kriva ni dužna – daje i povlači ostavku! Zagreb

sada ima za formalnu gradonačelnicu građanima nepoznatu osobu »oktroiranu« osobnim i stranačkim potrebama SDP-a i HNS-a, kao da su Zagreb i politika igračka za nečije društveno samozadovoljavanje, i stvarnog gradonačelnika »u sjeni« javnog nemorala!

U Hrvatskoj ima toga što bismo mogli staviti u rubriku »Protivi se zdravom razumu« Tako je 15. ožujka 2002. Milan Bandić postao zastupnikom u Hrvatskom saboru, a nekoliko dana iza toga formalnim dogradonačelnikom Zagreba.

Je li to Milan Bandić unaprijeđen za svoj doprinos općoj i prometnoj (ne)kulturi i opće-društvenom (ne)redu! Ili su kriteriji morala i prihvaćanja društvenih vrijednosti i društvenog reda za saborskog zastupnika, odnosno dogradonačelnika niži od kriterija za gradonačelnika?

Milan Bandić kao osebujan narodski ljubitelj pravne države, želeći da »vuk bude sit i koza cijela« teškom je mukom dao ostavku i htio opet »zaobilazno« putem novih izbora postati gradonačelnikom – kao da se ništa dogodilo nije!

Taj se velik ljubitelj gradskog reda i »pravne države« ne brine što bi Zagrepčane njegovih četiri-pet gemišta koštalo četiri-pet kuna, iako bi u civiliziranu svijetu za svaku osobu u takvoj situaciji politička karijera bila, barem na dulje, zaustavljena. I to nije nikakvo pitanje »uništavanja čovjeka« nego pitanje poštivanja elementarnog reda, morala i političke odgovornosti, koja Bandiću i njemu bliskima i sličnima (a takvih je u našoj politici očito previše na raznim stranama) očito nedostaje.

Uz to nam uznositelj Bandićeva lika i djela prof. Tomac u televizijskoj emisiji »Svakodnevica« obznanjuje da je Bandić posjetio sve ulice na periferiji Zagreba (jesu li zato rupčage u središtu!) kao da je Zagreb primarno periferija – pokazujući da je Zagreb periferna pojava u životu i radu te sredstvo, a ne cilj Bandićeva djelovanja.

Da tu nije u pitanju politika općeg dobra i načela nego politika personalnog etabliranja i rušenja, tužno je i ružno vidjeti odnosom prema slučajno aktualnoj zagrebačkoj gradonačelnici koja, ni kriva ni dužna – daje i povlači ostavku!

Pa tako sada Zagreb ima za formalnu gradonačelnicu građanima nepoznatu osobu »oktroiranu« osobnim i stranačkim potrebama SDP-a i HNS-a, kao da su Zagreb i politika igračka za nečije društveno samozadovoljavanje i stvarnog gradonačelnika »u sjeni« javnog nemorala!

Kakav je to primjer morala i političke odgovornosti tim postupanjima nude građanima i zemlji SDP i HNS?

Takvom »igrom« sa Zagrebom i Zagrepčanima čine se gore stvari nego kada je pokojni predsjednik Franjo Tuđman odbio potvrditi zagrebačke gradonačelnike. Pogrešnost Tuđmanove »samodovoljne principijelnosti« građani su odgovarajuće ocijenili, ali tu sofisticiranu foteljašku personalizaciju politike još nisu imali prigodu!

Tako jedna ustavna parlamentarna demokracija ima gotovo na samom vrhu izvršne vlasti neustavnu funkciju. Je li to posljedica nehata »pet koalicijskih jahača

Kako se ugled jedne zemlje izražava i poštivanjem njena ustavna uređenja, javlja se opravdana bojazan da je time povrijeđen ugled Republike Hrvatske, a o tome – neka mi je oprošteno reći – nešto piše i u čl. 151. Kaznenog zakona!

Još je tragičnije da je tu ustavnu umoaplaziju odlučno potvrdio Hrvatski sabor na sjednici 21. ožujka 2002. pozivajući se na članak 109. Ustava – kao da su saborski zastupnici i predsjednik Hrvatskog sabora »preskočili« čitanje članka 108. Ustava.

Tako su u dobroj boljševičkoj maniri nastradale činjenice iz Ustava, jer se ne slažu s teorijom »a la Arlović i društvo«, pa se Dražen Budiša u odluci Hrvatskog sabora naziva neustavno »potpredsjednikom, zamjenikom predsjednika Vlade Republike Hrvatske«, a Goran Granić »samo« ustavno moguće »potpredsjednikom Vlade Republike Hrvatske« (Narodne novine 31/02 od 27. ožujka 2002.).

Da bi tragedija bila veća, na temelju čl. 107. Ustava Vlada treba obavljati izvršnu vlast »u skladu s Ustavom«, a ona se čak i izvanustavno formira.

S druge strane Hrvatski sabor na temelju članka 80. Ustava trebao bi »obavljati izbore, imenovanja i razrješenja u skladu s Ustavom«, a on to očito ne čini.

Sve je to nedopustivo i sramno i jasno pokazuje da je ova zemlja u teškoj ustavnoj i moralnoj kaljuži!

Prema takvim postupanjima, zahtjevi novog ministra gospodarstva za autorizacijom vlastitih fotografija čisti su »mačji kašalj« koji samo potvrđuje da svako autorizira ono što ima za autorizaciju.

I tako loš cirkus hrvatskog političkog nemorala se nastavlja, a Ivić Pašalić (i raznobojni slični) nam poručuje da je hrvatski gospodarski problem nezaposlenost.

Nezaposlenost je uvijek samo posljedica, a ne uzrok gospodarskih poremećaja i svi oni koji se koncentriraju izravno na nezaposlenost, izriču samo predizborno »lakoljepljive« rečenice za vabljenje birača i – pucaju u prazno!