Slavonci upozoravaju da je Vlada »zaboravila« na izgradnju cestovnog koridora 5 C, koji preko Osijeka vodi od mađarske granice do granice s BiH, a ona bi »probudila« slavonsku privredu i smanjila ogroman broj nazaposlenih / Kramarić: Doista je smiješno da Slavonci plaćaju cestarinu da bi se izgradila autocesta Zagreb - Split / Škare-Ožbolt: Potreban je politički konsenzus o svim važnim pitanjima u državi, a među njima je i Slavonija / Divjak: Cjelokupna politika u Hrvatskoj funkcionira na zavičajnom principu / Kosor: Osjeća se nedostatak snažnih političara iz Slavonije u izvršnoj vlasti

ZAGREB, 14. ožujka – Slavonija, regija koju se naziva žitnicom Hrvatske, priznajući joj tako uvaženi status hraniteljice cijele zemlje, odavno to nije. Visoka stopa nezaposlenosti, gospodarstvo koje praktički ne postoji, siromaštvo, beznađe, iseljavanje, agrar u rasulu... - slika je Slavonije danas. Uzroci se uvijek mogu potražiti u teškim ratnim godinama, razaranjima koja su ostavila ožiljke na gradovima i ljudima, uz to ne zaboravljajući da je upravo Slavonija zaustavila nalet neprijatelja s istoka, obranivši preostali dio Hrvatske.

No i razjedinjenost tamošnjih političara i njihova samozatajnost sigurno su pridonijeli općoj lošoj slici toga područja. Ali, priča se uvelike promijenila, a poticaj je bio sanacija Riječke banke. Prvi puta, slavonski su se poličari i na lokalnoj i na regionalnoj razini ujedinili u nastojanju da Vlada »prepozna« Slavoniju kao prioritet. Bez obzira na stranačke boje, slažu se da su u sanaciji Riječke banke primijenjeni dvostruki kriteriji, pa pitaju zašto nije na taj način sanirana Gradska banka u Osijeku ili Županjska banka.

Ni Jadranku Mijaliću, predsjedniku saborskog Odbora za finacije, nisu jasni Vladini dvostruki kriteriji. »Istina je da su priče o Riječkoj i Gradskoj banci različite, no očito je da Vlada nije iskazala osobito zanimanje za slavonske banke. Članovi Vlade, koji se time bave, trebali bi javnosti na mnogo transparentniji način objasniti zašto je to tako«, tvrdi Mijalić. Iz zastupničkih klupa, Slavonci naglašavaju potrebu osivanja, odnosno pretvaranja Gradske banke u regionalnu agrobanku, koja bi pokrenula umrtvljeno gospodarstvo. Ujedinjeni, prigovaraju Vladi što u dvije godina mandata nije održala sjednicu u Osijeku i pozabavila se slavonskim problemima.

Zlatko Kramarić, gradonačelnik Osijeka, ističe da se na razne načine može iskazati zanimanje za određena područja, pa to može biti i sjednica Vlade. S njim se slažu i Vesna Škare-Ožbolt, potpredsjednica DC-a, Jadranka Kosor, zastupnica HDZ-a, kao i Vilim Herman, HSLS-ov zastupnik u Saboru. »U Slavoniji ne može veliki posao odraditi lokalna samouprava, u problemima tog kraja se doista mora angažirati Vlada inicijativama i rješenjima kako bi Slavonija uhvatila korak s ostalim područjima u Hrvatskoj«, napominje Kramarić.

»Vlada bi se morala zamisliti«

Damir Jurić, predsjednik i predstavnik jedine slavonske regionalne stranke u Saboru, SBHS-a, kaže da od Vlade očekuje da u idućih nekoliko mjeseci učini nešto što će Slavoncima biti »nositelj nade«, snažni gospodarski poticaj, uz dodatak da Slavonije nema ni jedan veliki gospodarski projekt kao što je, primjerice, autocesta Zagreb - Split. Upravo je preskupa cestarina, koju plaćaju na autocesti Zagreb - Lipovac, trn u oku mnogim Slavoncima. »Doista je smiješno da Slavonci plaćaju cestarinu da bi se izgradila autocesta Zagreb - Split. Da se razumijemo, nemamo ništa protiv toga, ali kad se stvara ta percepcija, Vlada bi se morala zamisliti«, mišljenja je osječki gradonačelnik.

Slavonci upozoravaju da je Vlada »zaboravila« na izgradnju cestovnog koridora 5 C, koji preko Osijeka vodi od mađarske granice do granice s BiH. Upravo taj projekat svi vide kao snažan poticaj koji bi »probudio« slavonsku privredu i samnjio ogroman broj nazaposlenih. Također, naglašavaju da Slavonije ima i niz manjih projekata, na koje u Zagrebu nitko ne obraća pozornost. »Postoje projekti prekogranične suradnje s mađarskom, BiH i Srbijom«, kaže Jurić, a Herman nabraja razvojne projekte u agraru koji bi »bili najproduktivnija stvar, koja će rješavati razvojna pitanja u Slavoniji i Baranji«.

Slavonci se slažu s tim da nema jasne strategije prema njihovu kraju, upozoravajući da takav odnos izaziva političke i socijalne frustracije. »Moramo doista voditi politiku u kojoj je svaki kutak Hrvatske jednako važan, a posebice oni koji su u ratu teško stradali, koji se osjaćaju izigranim i gdje, što je najvažnije, nema perspektQive, vizija i ideja«, ističe Kramarić, jedini Slavonac koji, kao predsjednik LS-a, sjedi »blizu vatri«, odnosno u koalicijskoj Vladi. Vesna Škare-Ožbolt je sve do nedavno bila prilično usamljena u zahtjevima da se problem Slavonije stavi na dnevni red i sada ne krije zadovoljstvo uspjehom. »Saborski zastupnici su sve glasniji i odazivaju se pozivima da se uspostavi slavonski lobi, foramlno ili neformalno. Svi su naši apeli isti, bez obzira na stranačku pripadnost, a to je ono što sam željala postići - politički konsenzus o svim važnim pitanjima u državi, a među njima je sada i Slavonija«.

Slavonski lobi je cilj i tamošnjih medija. Bojan Divjak, glavni urednik Glasa Slavonije, naglašava da mediji žele natjerati političare da ga uspostave na način da ih ispituju o svemu što učine. »Tjeramo ih da se počnu boriti za ovaj kraj, jer cjeloklupna politika u Hrvatskoj funkcionira na zavičajnom principu«, kaže Divjak. I Jadranaka Kosor je sličnog mišljenja, upozoravajući na to da u Vladi ne sjedi ni jedan Slavonac koji bi se zauzimao za svoj kraj. »Osjeća se nedostatak snažnih političara iz Slavonije u izvršnoj vlasti«, kaže Kosor. Dodala je da će se zauzeti za inicijativu, koja bi trebala doći iz Sabora, da zastupnici iz Slavonije zajednički osmisle projekte koji će pomoći regiji.

I Vilim Herman smatra da treba afirmirati takvu političku volju koja će biti dovoljno konstruktivna i dovoljno energična, pojedinačno i kolektivno. »Opet počinjem priču o slavonsko-baranjskom lobiju, koja je pomalo i nesretna, ali nadam se da će imati dobar epilog. Dužni smo, bez političkih frazetina, početi priču o tome da se Slavonija definira kao regija i da se njezini interesi najizravnije transferiraju prema središnjoj vlasti ne očekujući od nje čuda, već dijalog i određena zaključke«.