Istodobno, u istom kraju, ljudi osumnjičeni kao počinitelji jednako strašnih zločina časte se kao heroji. Dalmatinska je županija titulu počasnih građana dodijelila generalima Ademiju, Gotovini i Norcu; prvu dvojicu Haški sud tereti za ratne zločine, trećemu se vodi proces za zločine počinjene u Gospiću prije više od deset godina. Na procesu gospićkoj skupini proteklog se tjedna moglo čuti da je tada likvidirana Mira Kalanj vjerojatno prethodno bila i silovana. U ovih dana prikazanom dokumentarnom filmu o sabirnom logoru za Srbe i ostale Tuđmanovim psima rata mrske građane, koji je 1991. funkcionirao na Zagrebačkom velesajmu, navodi se da je i Marina Nuić prije ubojstva, prema riječima njene majke, silovana i to devetnaest puta. Jesu li ta ubojstva i seksualno nasilje, koji su do danas ostali negonjeni i nekažnjeni, manje gnjusni od ovih današnjih?

Ljudi koji se dovode u vezu s ratnim zločinima u javnosti uživaju punu podršku. Za njihovu se obranu natječu odvjetnici. Širom Hrvatske organizira im se podrška. Bulj je hitro isključen iz Alkarskog društva, kojemu je za vojvodu nedavno ponovno potvrđen general Norac. Čak ni stranke, koje za sebe tvrde da su demokratske, proeuropske i srcem za pravnu državu, nemaju petlje otvoreno istupiti protiv prakse da se osobe pod istragom za ratne zločine proglašavaju počasnim građanima. U takvoj atmosferi gotovo je »normalno« da se više nego korektnoj sutkinji Iki Šarić, koja vodi proces gospićkoj skupini, učestalo prijeti i da na to nitko ne reagira.

Domoljubno će se kokodakanje, naravno, zgranuti nad idejom da se poredi ovo i ono, sada i onda, mirnodopski i ratni zločin, da se Mira Kalanj stavlja uz Anđelu Bešlić. Ali u oba slučaja riječ je o silovanju i ubojstvu, o nasilju nad sasvim nevinim žrtvama. No, nije nam cilj dokazivati dvoličnost ponašanja onih koji jedan zločin osuđuju a drugi časte.