Glas Slavonije: 15. 04. 2002.
ŠOKANTNA PRIZNANJA HRVATSKIH POLITIČARA U DOKUMENTARNOM FILMU
U Paviljonu 22 bio je sabirni logor
ZAGREB - "Dobivali bi papirić s imenom i adresom na šanku "Stila" i onda bi grupe po troje, petero ili sedmero odlazile u akciju i privodili bi ljude na Velesajam", riječi su to Mire Bajramovića, pripadnika tzv. Merčepove grupe, kazane u dokumentarnom filmu Nenada Puhovskog "Paviljon 22", prikazanog u četvrtak na Danima hrvatskog filma.
Bajramović u filmu tvrdi da je i sam sudjelovao u nekoliko privođenja, te da je na svoje oči vidio da se radi o nekoliko desetaka privedenih ljudi. "Ako je privedeni bio Srbin, za takvog nije bilo šanse", kazao je još Bajramović.
Tadašnja je vlast za sve znala. U filmu se vidi jedan govor Franje Tuđmana policijskim pitomcima u kojem on traži da se policijski redovi očiste od ljudi koji nezakonito privode ljude.
Odvođeni su u Pakračku Poljanu
Tadašnji član Vlade Zdravko Tomac također potvrđuje da je vlast u studenomu 1991. sve znala, ali da zbog ratnih okolnosti nije ništa poduzimala. "Znate, tada se dogodila Škabrnja, pa se malo što moglo napraviti", reći će Tomac u kameru.
Inače, u Paviljonu 22, gdje su privođeni ljudi, život je izgubila Marina Nuić, članica Veseličinog HDS-a. Prije usmrćivanja bila je 19 puta silovana, što u filmu potvrđuje njezina majka. Ostali su bili odvođeni u Pakračku Poljanu na likvidaciju. Kao postor za likvidaciju u Poljani poslužila je svlačionica lokalnog nogometnog kluba.
U Paviljonu 22 bila je smještena logistika dragovoljaca, što nam je telefonski potvrdio i Zvonimir Trusić, tada vlasnik kafića "Stil", a kako je u filmu kazao Stjepan Spajić, da mu zarobljene ljude ne bi dovodili u kancelariju, uhapšeni bi bili smještani u kontejnere, gdje su dalje policijski obrađivani, a odatle prebacivani u Poljanu. Inače, u filmu Stjepan Spajić žali zbog ubojstva Marine Nuić, ali za ostale kaže, da ako i jesu pobijeni, nije mu ih žao.
Salon mladih nakon deset godina
Kao sugovornik u filmu se pojavljuje i tada visokopozicionirani Josip Manolić, koji za one koji su vodili Paviljon 22 izrijekom kaže da su sljedbenici nacizma, dok tadašnji ministar Živko Juzbašić kaže da je Velesajam bio privatni sabirni logor, te da je on sam dobio molbe za intervenciju za čak 700 ljudi nastradalih u pozadini.
Tadašnji ministar policije Ivan Vekić ne nalazi ništa sporno u djelovanju Merčepove grupe, dok sam Tomislav Merčep u filmu izjavljuje da ni za kakve ekscese ne zna, te da je u Paviljonu 22 bio samo jednom i to 15 minuta.
Odvjetnik Anto Nobilo pojašnjava kontekst ovih zbivanja, ustvrđujući da su u toj atmosferi, kad su postrojbe bile popunjavane, među ostalima, i netom oslobođenim kriminalcima, bili mogući i zločini ove vrste. On samo žali što nakon 3. siječnja nema političke volje da se zločini procesuiraju, a bez toga ne možemo postati uredno građansko društvo.
Autori su pronašli i Vasilija Kovača, umirovljenog oficira JNA, koji je preživio privođenje na Velesajam.
Bizarnom koincidencijom, kako nam sugerira film, u kontejnerima u kojima su mučeni ljudi 1991. godine, deset godina poslije održan je Salon mladih.
R.DRAGOJEVIĆ